Žbevnica 1014 mnm 

"Iznenadio me visinski profil staze"

 

-"Roćo, kamo ćeš u nedjelju ?", pitao sam šogora.
-"Idem na Žbevnicu sa još njih tri, ideš s nama?"

-"Idem li s njima?", pomislio sam, pa i nisam u nekoj kondiciji,ono malo planinarenja od sat dva vremena što sam od vikenda do vikenda uspio skupiti to je ništa, ako želim odpješačiti jednu poštenu turu.

Dodao bih na gore navedeno jednu zanimljivu crticu iz života .
U jednom razgovoru sa jednim mojim dragim prijateljem u kojem smo se dotakli toga kako smo obojica zakazali i opustili se što se tiče planinarenja,

Dali smo se previše  u posao, gdje smo i jedan i drugi posao nosili doma, pa onda službena putovanja amo, tamo, pa klopica ovdje ondje i tako ti jednostavno postane dobro.
Ne moraš se ništa mučiti, sjediš,pa kad si slobodan vikendom onda ustvari ljenčariš jer što da se mučiš kad možeš biti na miru, a svaki prijedlog da se negdje ide odbiješ, jer kao moraš nešto završiti za ponedjeljak.
Doduše bilo je tih situacija da treba nešto završiti za ponedjeljak, ali nakon par puta taj motiv počneš koristiti kao izgovor i tako to krene.

Inače taj kolega se bavi yogom, te u sklopu joge imaju razgovore na određene teme i ovaj put je tema bila Kako se riješiti loših navika? 
Jedan odgovor iz gomile je bio da se ta osoba riješila loše navike dolaska na vrh brda dok planinari?

Ma WTF? Zar je to loša navika?

Ma, lako se riješiti onih navika gdje se treba umarati, znojiti i malo pomučiti, dok s druge strane riješiti se navika kod kojih nema nekih određenih napora je vrlo teško. 

Da ne doktoriram dalje oko toga, mislim da je to upravo bio moj i kolegin slučaj, pa te osobe sa Yoge, a možda i kod Vas u nekim slučajevima općenito, ne samo vezano na planinarenje.


Ovaj vikend sam planirao svejedno odpješačiti jednu poštenu turu, nekako su mi na pameti bili Hahlići.
Na Hahliće se uvijek rado vraćam i koliko god puta sam ih obišao svih strana i prošao sve one vrhove okolo, svaki put kad idem gore još uvijek me obuzme onaj osjećaj kao da dolazim prvi puta tamo.....

U lošoj formi i u novim gojzama mislim da nisam baš bio za hod u ekipi od par ljudi. Iskustvo sa Standara ne bih želio proći još jednom.

-"Zvat ću te popodne", rekao je Šogor
-"Dobro", odgovorio sam misleći da li će me ove nove gojze ubiti i da li ću uopće moći pratiti grupu.
Čuli smo se popodne i pristao sam ići s njima, roćo dolazi po mene u 8:30 i uzimamo još jednog planinara (mog gore spomenutuog dragog prijatelja) usput i onda pravac ž.p.Buzet.

Spremio sam navečer stvari i za svaki slučaj u rukasak ubacio tenisice, ako gojze samo malo budu stiskale odma skačem u tenisice.

Došli smo na ž.p.Buzet oko 09:35, poiskakali iz auta i kao komandosi pobacali ruksake na sebe i krenuli smo oštrim ritmom naprijed.

O Žbevnici ne bih puno jer puno je toga napisano na više strana npr,  tu,tu, tu, tu, pa ovdje, pa i ovdje, tu ima i karta, ima toga koliko volite.

Početak staze je dosta strmi puteljak koji nas diže sa 295 mnm na kojih 430 mnm u vrlo kratkom vremenu.
Ajme ritam je bio ubitačan, nema rupe u tijelu kroz nisam pokušavao doći do zraka, gojze malo stišću, ali izdržljivo.

Prije kojih par godina smo kolega i ja vodili jednu veću grupu ljudi ovim putem, i znam da nakon ovog uspona sljedi jedna zaravan.....mislio sam samo na to kada ćemo stići tamo.

Došli smo do te zaravni malo odmorili i nastavili dalje, sad od ovog mjesta se ide lagano nizbrdo sve do uspona do malg seoceta Sluma sa kojih 25 stanovnika i citroen servisom, crkvicom i jednim velikim stablom ispod kojega smo napravili jednu pauzu.

Nastavljamo dalje opet istim ritmom, te se opet radi pauza, e reko sada neću pauzirati, idem ja polako sam dalje ali slušajući svoje tjelo.
Onim ritmom bi se raspao,  aerobnu zonu sam preskakao odmah nakon trećeg koraka te sam cijelo vrijeme bio u crvenoj zoni, ma raspad sustava.

I tako sam ostavio njih tamo i ja sam nastavio dalje prateći svoj ritam, u jednom trenutku dolazim do jednog mjesta gdje su porušili jednu hrpu stabala i naravno da se put dalje nije vidio.
Ovdje sam se malo šuljao oko tih stabala ljevo, desno usput nastojeći vizualizirati negdje stazu, kako je sve zaraslo, to je bilo skoro nemoguća misija.Nakon jedno par minuta skužim neku uvaljanu travu iza nekog debla, odem do tamo i krenem dalje nakon par metara nadjem i markaciju te nastavim dalje.
Mogao bi poslati i njima poruku, da ne bauljaju bezveze tu, ali reko ma iskusni su pronaći će oni to lako.
Nastavio sam dalje svojum ritmom, uskoro izbio na cestu u Brestu, pored pojila nastavio prema domu, prošao pored doma i samo sam nastavio hodati prema vrhu.
Cijeli put ide kroz šumu, a onda se na vrhu izlazi na čistinu. Puhao je jak vjetar, tako da me je kompletnog osušilo od znoja.

Došao sam na vrh i pogledao na sat, da baš vidim koliko sam u banani, bilo je 12:20, Super odhodao sam uspon ispod tri sata, u Poljakovim hrvatskim planinama piše da treba 3-3,5 sati.
Bio sam zadovoljan, očekivao sam puno lošije vrijeme, ali ovo je ispalo super.
 Sjeo sam ispod vršnog stupa, riješio sam prehrambena pitanja te sam nakon toga ostao samo sjediti i u miru promatrati prizor oko mene.

 Nakon kojih 25 minuta stiže i ostatak ekipe ali sa jednim članom manje, jer je odlučio da mu je bilo dosta i da ide u dom na pivu.

Naravno da su se pogubili kod onih srušenih stabala, pa su se nekako probili na nekom mjestu na cestu, pa su jedan komad išli cestom, oni su za uspon odabrali stazu koja ne prolazi pored doma.
Na tu stazu isto se pristupa iz Bresta, ali malo niže od onog pojila (izvora) prema Buzetu, lako se uoči markacija.

Malo smo se poslikavali, neki su lupali pečate i ajmo nazad prema ž.p. Buzet, ali prije moramo stati kod doma, da ne zaboravimo našeg supatnika.Tu smo malo ostali u vrlo ugodnom ozračju ispred doma

Dižemo sidro i istim putem se vraćamo nazad, gojze su malo stiskale, ali to je bilo izdržljivo, mislim da će ove biti dobre.

 

Tu nije kraj, jer kad sam navečer spojio GPS na komp, da vidim malo kako izgleda visinski profil staze, moram priznati da sam se iznenadio.

Ovdje možete downloadati track u gpx formatu 

Dobro je bilo, nakon dugo vremena jedna tura za odrasle, i super je sve prošlo i sa kondicijom, sa gojzama, sa gubljenjem, sa odustajanjem....jedan prekrasan dan i prekrasan izlet koji svakako preporučam.

 Standar 474 mnm

- "Gdje je Standar"? pitao me jedan planinar.
- "To ti je iznad Plomina", odgovorio sam, pomislivši pa kako to ne zna, pa to mu je pred nosom na kojih 50 km od Rijeke.Da budem iskren do prije dva mjeseca nisam ni ja znao gdje je to.

Kako su mi sada sva planinarenja sa djecom i u odabiru djeci prilagođenih tura nekako se pojavio Standar.
Pronašao ga je šogor u dnevniku Labinskog planinarskog puta za kojeg je rekao da je to vrlo lagano i da neće biti problema.
Pošto je proučio turu, nije bilo razloga da to ponavljam, što inače uvijek činim. Ovaj put mi se nije dalo.

Kupio si ja nove gojzerice, baš kakve sam htio, prvo planinarenje u njima  bilo je na Velu Pliš i bilo je to bolno iskustvo i na gore i dolje, bez obzira što sam ih u dućanu isprobavao preko sat vremena i zaključio da su OK.
Za ovaj uspon vadim uložak, pa možda onda bude OK.

Došli smo u Plomin, parkirali iznad Groblja.Ovaj put skupina je veća dvije mame, dva tate, i djece komada 4.

Od groblja krećemo prema gostionici, te se pored zidina drevnog grada Plomina spuštamo u Plomin.
Staza strma, markirana i hodljiva čak i sa mojom malom planinarkom na leđima.Kad se dođe u Plomin onda do stadiona, pa ljevo i ispod transportne trake za TE Plomin dolazi se na uspon na Standar.

Staza je ustvari dosta strmi makadamski put,gdje su se šogor i najstariji od djece raspištoljili i krenuli silovito naprijed drugo dvoje djece su ostali iza sa mamama te su se malo igrali, malo hodali, malo svađali, malo mirili, dok sam se ja izdvojio sa mojom curom na leđima, mučeći svoju muku sa gojzericama.....

Nakon jednog većeg zavoja dolazim na jednu malo ravniju dionicu gdje su nas čekali ova dva iz napredne grupe. Malo smo ostali tu čekajući ostatak ekipe.

No bilo je klincima naporno i mame su se okomile na šogora, da kakvu je to turu odabrao, pa da mora misliti  na djecu, a ne samo na sebe itd,.....ja sam im se pridružio.

Tu smo morali prodati neku zanimljivu priču no međutim nitko nije imao neku pametnu priču, meni je samo u glavi lupalo kako me ubijaju ove gojze.

Nakon duge ture pregovora, sad krećemo ali grupno dalje tim strmim makadamskim putem, nakon nekog vremena se prođe pored nekih napuštenih kuća.

U jednom trenutku smo svi stali i odmorili, klinci su uništavali svoje sendviće, neki su presvlačili pelene, neki su skinuli gojze i uživali u tom trenutku.

Kad je bilo vrijeme da se krene dalje, došlo je do male pobune petogodišnjaka, ali smo im rekli da je na vrhu pečat, pa da će si ga moći zaljepiti na ruku....super, priča je prošla i krećemo dalje.

Uskoro se izlazi iz šumovitog djela staze i dolazi se na jednu travnatu čistinu, na koju i skreće put prema vrhu, ja sam sve više zaostajao i u jednom trenutku zovem svoju dragu da mi nekako pomogne.

Ona uzima ruksak sa bebom od mene, ja uzimam njen lakši ruksak i odlučimo da nas troje krenemo nazad.
Šogor i njegova ekipa zajedno sa našim planinarom su već daleko odmaknuli.

Mi smo krenuli nazad, e sad ovdje samo malo treba pripaziti da se u povratku ne nastavi dalje tom travnatom čistinom, jer se vrlo lako promaši skretanje ljevo prema dolje. Tu je i moja bolja polovica produžila, a kasnije i najstariji od djece.

Povratak je bio pakao, po onoj nizbrdici, noge nisam osjećao samo sam bauljao i samo molio da ovo što prije završi.

Spustili se u Plomin, na kavu, vodu i tu smo sačekali ostatak ekipe. Još se trebalo popeti gore po auto, kad je došao šogor ja mu kažem neka ode po auto i nek se spusti po nas, jer ja sam gotov.

U međuvremenu su se spustili junaci dana, naši petogodišnjaci koji su došli do vrha. Moram priznati da uspon baš i nije za njih, ali uz malo pregovora i malo natezanja ipak su uspjeli i izuzetno sam ponosan na njih.

Izljubio i izgrlio sam svog juniora pun ponosa i žaleći što zajedno sa njime nismo došli na vrh.

Došao je i šogor sa autom......izvukao sam crocs-ice iz bunkera i skinuo gojze.......

Mirna Gora 1048 mnm Dolenjska (SLO)

   
Sad nas je četvero. 

Trojac je postao četverac i to nas je malo usporilo, ali vraćamo se, jači, teži, deblji i masniji.
U međuvremenu je bilo puno toga, ali jako malo planinarenja (nešto sitno ne vrijedno spomena), sada kako je član broj 4 samostalan u sjedenju pokrećemo stari stroj i vraćamo se našoj ljubavi planinarenju.
Onaj mali iz starih postova sad ima 5 godina, stav, jezičinu i sve što krasi jednog petogodišnjaka, sada je njegovu ulogu preuzela sestra koja trenutno ima stav,grlo i vrlo dobru probavu, za jezičinu ćemo se strpiti još koju godinu.


Nakon svega krećemo ponovno ozbiljnije i češće te obišavši kod nas u HR skoro sve lokacije koje su zgodne za klince i klinceze (u okolici Rijeke), skidam sa police knjigu "Z otroki v gore" i reko da vidim što ima u prijateljskoj nam Sloveniji.
Kao trojac bili smo prije par godina na  jednom vrhu Sv.Ana iznad mjesta koje se zove Ribnica, malo sam po knjizi tražio što ima još u tim krajevima i nadjem Mirna Gora.


Odmah mi je odvukao pažnju jedan zaokruženi tekst sa naslovom Zmaj na Mirni gori, koji kaže da prije puno godina na Mirnoj gori nije bilo mirno kao danas. U dubokoj jami je živio zli zmaj koji je ljudima radio velike štete. Često su se nad gorom skupljali crni oblaci i seljaci su znali da se približava zao čas.
Zli zmaj je iz jame ispuhao otrovne pare koje su se skupile u oblacima. Tuča vjetar i silovita kiša su uništile sav prinos jadnih seljaka. Zmaju nije bilo dosta što je tako zagadio oblake nego je još izašao van iz brloga i počeo je žariti i paliti preko uzoranih polja. Kažu da je zmaj imao sedam glava i da se nije našao junak koji bi ga sredio.
Tako da zmaj i dalje spava u mirnoj gori.


Reko super, idem odmah mom junioru ispričati tu priču, gdje sam puno toga dodao i iskoristio priliku da kažem da zmaj čuva blago.
Naime kako sam po Mapsorce-u gledao kako ide uspon, usput sam i ispitao ima li koji geocaching u blizini i bio je.Pa sam taj moment iskoristio da je to skriveno blago kojeg čuva zmaj i ako nađemo blago i nešto uzmemo iz blaga moramo nešto staviti unutra i moramo biti jako tihi kad budemo tamo da ne probudimo zmaja, rekao sam mu da ode uzeti nešto što će dati zmaju u škrinju.Ode i vrati se sa dvije figurice štrumfova sa slovenskim grbom na prsima....baš zgodno. Na kraju smo cijelo večer pričali o zmaju, blagu te smo u priču ubacili i Fionu jer je na Mirnoj Gori iznad doma jedna mala kula, koja sada služi kao razgledni stup.
I kako Fiona koju čuva zmaj čeka da bude spašena....(naravno da se radi o Shreku)

Reko odlično izlet je prodan, jer potrebno je puno pregovaranja da bi ga se pridobilo na planinarenje jer klinci nisu baš oduševljeni planinarenjem, pogotovo ako idu samo sa mamom i tatom i sestrom. Kada nas ide više tj. kada idu šogor i šogorica sa svojim klincima onda je to malo lakše.


Došlo jutro, spremanje u auto, oblačenje, priča o zmaju još uvijek je napeta, i krećemo prema seocetu koje se zove Planina, a u blizini većih mjesta Semič, Črnomelj. Kad se dođe u selo Vrčice treba skrenuti na odličnu makadamsku cestu u dužini od 7 km prema Planini.


Seoce malo, svega par kuća. Parkirali auto ispred velike drvene ploče na kojoj piše Gozdna učna pot.
Od tog mjesta se kreće prema vrhu.

Po knjizi piše da treba oko sat vremena do doma. Krenuli mi prema gore te se mislim kada će Valentin početi smišljati razne izgovore kako mu se ne da hodati , pa kako ga boli srce, pa ga boli lakat, pa ovo pa ono. Jer inače nam se ture od sat vremena znaju pretvoriti u dvosatne ture pa i više, jer ima puno odmaranja, pa proučavanja kamenčića itd.
No još jedna fora kojom smo ga dobili je ta da smo mu izmislili benzin da može bolje hodati.Ustvari to su cedevita bomboni, ali oni daju snagu i kad stvarno više ne možeš i kada je jaaaaako teško tada moraš uzeti jedan benzin.

Moram priznati da staza odmah kreće vrlo jakim usponom, u početku se Valentin morao pridržavati za grote da se može prepenjati preko, čak je i odbio pomoć i sve te prepreke je sam odradio...ajme super mislim se u sebi, kad bi uvijek tako bilo.

Moja cura je ljepo sjedila u ruksaku, cuclala je svoju krpicu s vremena na vrijeme nešto je pjevušila, pa se smijala i do vrha je i zaspala.

Taman smo se ljepo svi zahodali kad odjednom skužim da smo ispred doma.
Pogledam na sat vidim da smo hodali točno sat vremena, do doma, ajme kako sam bio ponosan na juniora.
Napravili smo jedan dodatni krug od kojih 20 minuta da ne idemo odmah u dom.

Kad smo došli kod doma reko Valentinu ajmo tražit blago, kaže on da neće ???? E dobro reko ja, sad kad ja odmorim idem ja sam, i nije reagirao. Malo sam sačekao kojih dvadesetak minuta digao se rekao ajte bok idem ja SAM tražiti blago i idem sam na vrh uzeti pečat (usput vrh je kojih 10 minuta udaljen od doma).
Usput dom je super, ima ljuljačke, pa neku vrtilicu pa pješčanik sa svim potrebnim rekvizitima, veliki prostor ispred...ma odlično.
Moja cura je odmah zaronila u pijesak, Valentin se uhvatio vrtilice i ljuljačke, pa sad ljujačka, pa vrtilica, pa ljuljačka, pa vrtilica.....

Onaj naglasak na SAM je upalio odmah je rekao neeee, ja hoću ići, a kako sam odmakao kojih desetak metara dotrčao je do mene vičući ćeekaj....

Locirali smo blago uz pomoć GPS-a(koordinate sam skinuo sa geocaching stranica)

                                           Pronašli smo blago (tiho tata da ne probudiš zmaja)
U kutiji je bilo, papirnate maramice, lutkica za na prst, tri novčiča, kamenčić, osvježivač za auto, blokić , pa neka figurica. Morali smo šaptati da ne probudimo zmaja.


Kažem ja njemu ajde ako želiš nešto uzeti (a gorio sam od znatiželje što će uzeti) uzmi ali samo dva predmeta jer imaš samo dva štrumfića. Gleda, gleda, razmišlja, prebire po onim stvarčicama i na kraju odabere sva tri novčića u kutiju (e točno sam mislio da će odabrati to). Jedan novčić je bio 10 starih Yu dinara, drugi je bi 50 centi a treči je bio neki mali ne znam. Rekoh ne može tri može samo dva i glumac mali vrati nazad najmanji novčić, e reko svaka čast. ubacili unutra štrumfiće vratili nazad blago i tihim korakom i šapčući smo se udaljili od kule.I krenuli prema vrhu po pečat.


Došli do vrha, naravno pečat ima, ali tata smotanko nije uzeo tintu, reko a ništa ajmo se slikati sa pečatom

Malo je bio tužan zbog tog pečata, pa sam mu obećao hrpu pečata u domu, sa puno tinte.


Spustili smo se nazad do kule, ali sada smo išli tražiti Fionu, po tiho , šapćući smo se penjali na vrh kule, Fionu nismo našli,a zmaj je zaključan iza jednih velikih željeznih vrata koja vode dolje ispod kule u zmajevu pećinu.

                              

                                                        Jedna panorama sa vrha

Spustili se do doma kod naših cura, našli pečate ,

 

Naručili klopu kod u domu  koja je izvrsna, domar super lik, dok smo klopali skužim dolje u dolini našu kočiju...

To je to, ajde nazad, spremanje i tako uz jedan pad na guzu stižemo do auta.

Jedan vrlo zanimljiv izlet sa puno toga zanimljivoga vidjeti (link)  , ne samo zbog toga što je zgodno gore odšetati sa djecom, kažu da je to najšumovitiji dio Slovenije na koji su oni izuzetno ponosni.

Pored toga ima jedna velika mreža planinarskih puteva, sa kojima se može povezati i višednevno planinarenje, uz dosta domova usput.

Preporučam

Slemenova špica 1911 mnm

Eto i mene sa mojim pisarijama nakon dugo vremena.

Puno toga se desilo u medjuvremenu, a bogami puno se toga i nije desilo ali činjenica je, da mi je jedno i drugo uzimalo dosta vremena tako, da je moj dragi i ljubljeni blog bio malo zaboravljen.
No između smo ipak uspjeli nešto planinariti, tako da smo uspjeli skupiti ljepu kolekciju uspona nakon Korita.

Da krenemo redom
1.Zagradski vrh
2.Viševica
3.Pliš iznad Klane
4.Risnjak
5.Snježnik
6.Bitoraj
7.Slemenova Špica
8.Slavnik
9.Slivnica
10.Žbevnica
11.Kobiljak
12.Zečjak
13.Sveta Ana nad Ribnico

Ne bih se bavio vrhovima o kojima svi znamo skoro sve, nego bih se pozabavio ovim "manje" poznatima i obrađenima...
Nakon pohoda na Snježnik, spustili smo se do malog doma na Platku da malo nadopunimo zalihe koje smo potrošili, u medjuvremenu stižu moji dragi prijatelji (sa kojima se nismo dugo vidjeli) koji su upravo odradili svoju zacrtanu turu, sjedaju do nas i tako kreće razgovor.
- Otkud vi...?
- Pa što ima...?
- Vidi malog kako je narastao...
i tako riječ na riječ došli mi na temu planinarenja sa djecom.
Dotakli smo se te teme jer sva moja planinarenja se odnose na planinarenje sa mojim nasjednikom od 13 mjeseci starosti i sve ture koje radimo sve su prilagođene njemu u smislu da ne sjedi predugo u ruksaku, da mi nije izložen pretjerano suncu i naravno da teren po kojem se hoda bude dovoljno "hodljiv" tj da nema nekih zahvata rukama, raznih rastezanja i tsl., ukratko da budu tehnički nezahtjevne ture.......

I tako je razgovor tekao i odjednom se moja draga kolegica sijeti da je negdje čula za nekakvu knjigu z otroki v hribi ili tako nešto.........auuuuuu koja informacija, sav sam se pretvorio u uho, ma kakvo uho, u uši sam se pretvorio, pohranio sam informacije koje sam dobio te sam ostatak druženja proveo u mislima kako ću kad dođem doma sjesti za komp i malo "poguglati" i "pobrousati" po internetu za tom knjigom.

Zamišljeno napravljeno, pronašao sam je, naručio i sada lagano planinarimo po toj knjizi, knjiga pokriva izlete sa klincima od svega par mjeseci pa dalje, pa je svaki izlet razrađen vrlo ljepo detaljno sa opisima zanimljivosti određenoga kraja, pa ima unutra raznih legendi, zatim je za svaki izlet naznačeno da li je izlet pogodan za veće grupe ili manje ili oboje, zatim su dani tabelarni prikazi o preporukama koliko klinci mogu hodati s obzirom na zahtjevnost izleta......uglavnom vrlo ljepi i pohvalan uradak i svakako zaslužuje mjesto na polici u kućnoj biblioteci

Knjiga se zove "Z otroki v gore Družinski izleti" i svakako je preporučam.

Prvi uspon koji smo napravili po toj knjizi je upravo izlet broj 1 na Slemenovu špicu

Kliknite na sliku radi veće rezolucije

Reko odlično, taman nismo bili u Alpama od trudnoće, a i ovo će nam biti dovoljno da se malo podsjetimo kako je biti u Alpama, ljepi je osjećaj samo da znate, vratiti se u onu bajku nakon godinu dana i gledati o one okolne vrhove koje smo pohodili.
Malo smo kalkulirali oko dužine vožnje i kako će to naš junior izdržati, no moram priznati da je izdržao vrlo dobro tu i tamo se malo pobunio, par puta smo stali prošetali, dva puta mjenjali pelene i tako smo za cca 4 sata stigli iz Rijeke do Erjavčeve koče na Vršiću (naravno da smo išli cestama za koje nam ne treba vinjeta)

Na Vršičkoj cesti par koraka od stupanja
na planinarsku stazu
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Brzo smo se organizirali i spremili te ubrzo i krenuli na Slemenovu špicu
Osnovni podaci :
Vršič->Slemenova špica 2 h
Slemenova špica->Vršič 1h 30 min
Nadmorska visina Slemenove špice 1911 mnm
Nadmorska visina ishodišća 1611 mnm
Visinska razlika 300 m

Krenuli mi polako gore prema M.Mojstrovki, tj. prema prijevoju Vratca na 1807 mnm gdje se razdvajaju staze za M.Mojstrovku i S.špicu, upravo je i taj dio staze najstrmiji i najteži od prijevoja pa do samog vrha ja skoro pa lagana šetnja pa ravnome i onda malo pred samim vrhom je još jedna malo veća strmina.

Od Vršića se kreće vlo strmom stazom kroz klekovinu u serpentinama, na jednom mjestu nam se ispriječilo stablo preko staze tako da sam morao na koljenima proći taj dio ispod stabla, ubrzo izbijamo na prijevoj Vratca mimoilazeći se sa većim brojem planinara.

Na prijevoju Vratca
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Ljepo je izmarkirana staza koja je ujedno u ljepo utabana tako da tu greške ne bi trebalo biti, no jedina mala zamjerka ide na označavanje početka staze, ovdje konkretno mislim na početak staze koji kreće sa Vršićke ceste, dobro bi došla ili neka tabla ili barem na kamenu napisano, da tu ipak kreće nekakava staza, tako je i na drugu stranu npr kad se od Erjavčevog doma ide na Prisank, tamo isti nije jasno od kud kreće staza, a bogami ni staza ne obiluje oznakama do jednog mjesta gdje je onda dalje sve uredno i po p.s.

Nakon prijevoja je staza prava šetnjica, usput smo dosta sreli roditelja sa dijecom doduše dijeca su malo starija nego moja bubica, ali svakako ih je vrlo ljepo vidjeti.

Pogled prema Slemenovoj Špici (onaj ljevi niži i bliži vrh)
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Na putu se prelazi jedan dio gdje je staza vrlo uska, a ispod je ponor, tako da je tu potrebno malo opreza.

Tu nikako ne želite napraviti krivi korak
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Pogled prema Jalovcu
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Na vrhu

(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Pogled s Vrha u dolinu Tamar
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Pogled s vrha
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

I laganim tempom nakon dva sata hoda stižemo na travnati vrh, sa kojeg puca prekrsan pogled u dolinu Tamar, na Jalovec , Mojstrovku, potrebno je na samom vrhu pripaziti da se ne odsklizne dolje u Dolinu Tamar i zato na vrhu sa djecom oprez. Na vrhu nalazimo jedan bračni par sa djetetom iste starosne dobi kao i naša bubica izmjenjujemo par riječi i pravac na livadu ispod vrha na sendvić i na HIPP kašicu...

Još jedna kašica je riješena
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Malo razgibavanja, tu je moj junior našao svoj kamen koji mu je poslužio kao steper, potrošio je na tom kamenu dobrih četrdesetak minuta.
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Gore, dolje
(Kliknite na sliku radi veće rezolucije)

Došlo je vrijeme da krenemo nazad, junior se bunio vrlo glasno što ga odvajamo od njegovog omiljenog kamena, no kad smo ga stavili u ruksak nakon tri koraka je prestao urlati i već je promatrao onu ljepotu kja nas je okruživala. Kad smo stigli do prijevoja Vratca bubica je počeo pjevušiti neku svoju i samo njemu poznatu melodiju no mi smo je prihvatli te smo uz tu njegovu melodiju došli na Vršić gdje smo već skoro iz sveg glasa pjevušili njegovu pjesmu.

Prekrasan dan i prekrasan izlet taman po mjeri bilo za ovakvu vrstu izleta ili za starije klince.

Idući post će biti o Slavniku, a pošto smo izlet završili sa pjesmom evo za kraj prilažem jednu pjesmicu

L.P

KEKČEVA PESEM

Kaj mi poje ptičica, ptičica sinička,
dobra volja je najbolja, to si piši za uho,
mile jere, kisle cmere, z nami vštric ne pojdejo.

Kaj mi potok žubori, ko po kamnih skače,
dobra volja je najbolja, na vsej širni zemlji tej
lica rdeča, smeh in sreča to zaklad je, hej, juhej!!!

Kaj odmeva mi korak, ko po stezi stopa,
dobra volja je najbolja, bodi dan na dan vesel,
smej se, vriskaj, pesmi piskaj, pa lahko boš srečo ujel.

Korita

Pratio sam prognozu za vikend 09 i 10.03, nije bila obećavajuća.
Za Rijeku su prognozirali kombinaciju kiše i oblaka, a pošto i bubica sada planinari s nama nastojim da još neko vrijeme izbjegavamo nekakve eksperimente po kiši i tome slično.

Prognoza za Istru je bila obećavajuća, oblačno u kombinaciji sa sunčanim periodima.........reko odlično ajmo na Korita iz Brgudca.
Tura je dugačka cca 50 minuta (bubicu još ne želim izlagati nekom duljem sjedenju ) i do doma je dovoljno strmo tako da se u tom kratkom vremenu stigneš i uspuhati.

Na putu prema tunelu prognoza se pokazala točnom, izlaskom iz tunela situacija je bila nešto bolja (barem nije padala kiša), ali ni blizu onome na prognozi...no bez obzira na to hrabro smo nastavili prema Brgudcu.
No dolaskom u Brgudac stanje sa vremenom se nije promjenilo, oblačno, tmurno maglovito,puno vlage, ali bez kiše.......i tako smo krenuli

Ugodno me iznenadio broj parkiranih auta u Brgudcu na mjestu gdje se kreće prema domu na Koritima.
Put prema gore bio je blatan i izuzetno klizav, pa sam s obzirom na dragocjeni teret bio na izrazitom oprezu, a pogotovo zbog toga što se moj mali planinar svako toliko vrpoljio da bolje vidi stabla, jer ga je fasciniralo to koliko su visoka
i tako s noge na nogu došli smo i na snijeg, tu je sada vrpoljenje prestalo i skužili smo da se bubica koncentrirao na snijeg.
Prošli smo pored novih drvenih korita (koji su puno ljepši od onih ružnih betonskih).
Na ovoj visini magla je bila do poda kroz koju smo se probili do doma iz kojeg je upravo izlazila jedna grupa.

U domu jedini izvor svjetlosti bilo je svijetlo iz nekoliko zapaljenih svijeća koje su obasjavale onih nekoliko lica koja su bila u domu, unutra je bilo izuzetno ugodno i cijelu tu atmosferu su dodoatno napumpali ljubazni domari.

Popili smo čaj od trava ubranih u okolici Korita, a iz Istre otići i ne popiti Bisku ili Medicu bio bi grijeh, pa da ne zgrješimo poduzeli smo određee akcije.

Moj mali planinar je nakon svoje porcije kašice bio zauzet lupanjem zvečke o stol i proučavanjem ljudi koji su bili domu.



I taman opalim par fotki, i kaže mi na displayu fotića batery empty, stavim rezervnu i pomalo smo se počeli spremati prema autu, moj planinar već je bio i umoran tako da se dobrano rasplako kad smo ga počeli spremati, no čim smo ga smjestili u ruksak i kad smo počeli hodati zaspao je nakon dvije minute i tako je bio do auta

Taman je žena opalila dvije fotke kad joj se na displayu pokaže poruka Card full.......neću ništa reći samo ću napomenuti, da bi se ovdje dobro uklopila ona da je planiranje pola napravljenog posla....

Negdje na pola puta nas je uhvatila i kišica znate ona sitna, gusta i dosadna, ali tu situaciju smo dočekali spremni te smo našu bubicu zaštitili kompletnog od kiše tako da je ostao suh...

Jedan vrlo ljepo proveden dan bez obzira na kišu oblake i maglu.

 Kamenjak

 Valentinovo prvo planinarenje

Nije me dugo bilo, al opravdano, dok je Valentin bio u utrobi svoje majke, ja sam pohodio Prokletije i tako neke slične detalje, no kad je došao na svijet planinarenje je stalo.
Jedva sam dočekao trenutak kada će naučiti sijediti tako da ga mogu ubaciti u ruksak, do tog trenutka gledali smo ga kako raste i kako ustvari voli biti na zraku u svojim kolicima

Došlo je vrijeme da i moj 7 mjesečni sin krene u planine i mogu reći da je uživao i cijelo vrijeme je nešto "pričao".
Malo se bunio kad smo znali zastati, dakle nema stajanja imao sam se pravo samo gibati, na vrhu je silno želio pregledati i ispitati kutiju za pečat, no kad ju je želio ispitati ustima nismo mu dali pa se naljutio.....

Za spust dolje ista priča zahtjev je bio da samo hodam bez zastajkivanja i na kraju je zaspao....

Pomalo krećemo sa lakšim i kraćim pohodima jer ipak je još beba, a sa vremenom tko zna gdje ćemo stići....