Prokletije "Maja e jezerces"

20.07.2005 10:00 h

Durmitor,Urdeni do, mjesto sa kojeg se kreća prema Škrčkom jezeru sa južne strane...

-"Znaš šta"?- rekao sam svojoj curi (sada suprugi)
-"Šta"?
-"Ajmo na Prokletije"
-"Ajmo"

Čekali smo više od tri sata da se razidju oblaci i da nam se raščiste vidici, tako da pomalo krenemo prema Škrčkom jezeru.

Škrčko jezero na dubini oko 800 m od sendvića

Namjera nam je bila da nakon dva izuzetno naporna dana odpješačimo jednu laganu turu prema Škrčkom jezeru tamo da uronimo umorne nogice u hladnu vodu i da dan provedemo u zaista laganom ritmu, red razgovora, red čitanja, red gledanja u stijenu Bobotovog kuka kojih 800 metara iznad nas, a na koju smo se penjali dan prije ....

KARTA DURMITOR
No medjutim to se nije dogodilo oblaci su se skupljali sve više i jače, a i puhanje se pojačavalo,, dva dana prije smo krenuli na Bobotov kuk,sjevernim pristupom preko Oble glave u kojoj je ledena pećina, ali smo se zbog nevremena tj tuče, morali spustiti u kamp Ivan do (Šibalića kamp), dan poslje smo odradili turu sa Sedla preko Zelenog vira ,po vrlo ljepom vremenu na Bobotov kuk i dobro nas je izmorila

Ovako je počelo jutro

Nastavilo je

Uporno se gomilalo

Dok na kraju se nije sve zatvorilo

Reko dosta je, ajmo na Prokletije

Naravno, prije samog posjeta uopće u Crnu Goru sakupio sam informacija iz jako puno izvora, tako da sam znao skoro sve i nije bilo nekih nepoznanica.

Vratili smo se nazad u kamp spremiti šator i pravac Gusinje točnije dolina Grbaje u kojoj se nalazi pl. dom Prokletije o kojem skrbe,vode brigu, organiziraju dežurstva u domu članovi PD Radnički iz Beograda .

Neznam kako bih vam opisao prvi dojam koji me je obuzeo........ljudi moji zaljubio sam se kao prvi put u životu......

Večer u dolini Grebaje

Ulazak u dolinu Grebaje

Natpisna ploča

Na ulazu u dolinu Grbaje postoji natpis na kojem piše "Kad je bog stvarao planinu, sigurno je mislio na čovjeka, da mu život učini ljepšim, dobro došli u Grebaje oazu mira i ljepote" svaka riječ je važila za ovo mjesto.

Dovezli smo se do doma, sačekali da se vrate domari upoznali se na kraju se i sprijateljili, odmah smo isplanirali uspon za idući dan na Sjeverni vrh Karanfila 2490 mnm

Drugi dan zaputili smo se vrlo strmim usponom prema vrhu, no do vrha nismo došli jer jednostavno nije bilo forze (snage), dalje jednostavno nije išlo, došli smo do Krošnjinih vrata i tu smo sijeli i divili se pogledu na Maja e jezerce, koji se nalazi u Albaniji....još sam se više zapalio za ovo mjesto na planeti , onakve strmine, nedostupni vrhovi, divljina,....sa razlogom se zovu Prokletije ili na albanskom Bjeshket e Nemuna.
Negdje sam pročitao da je tek tjekom 30-ih godina prošlog stoljeća počelo istraživanje i otkrivanje Prokletija, a da su na kartama ostavljali prazan prostor jer nisu znali što se tamo nalazi i dan danas ima dijelova Prokletija koja su još neistražena........

Pogled prema dolini sa uspona prema Sjevernom vrhu

Stvarno je strmo

Prije samog dolaska na Krošnjina vrata treba proći snježnik


Prije izbijanja na krošnjina vrata ni tu strmina nije manja

I dolazak na sama vrata, po jednoj polici ispod koje zjapi prazan prostor respektirajuće dubine

Pogled sa vrata prema Maja e Jezerce u Albaniji (onaj iza malo skošeni vrh)

Pogled iz doline drugo jutro

Iako žena i ja nismo došli do vrha ostali smo sjediti na krošnjinim vratima i uživali smo u pogledu ispred nas i čekali smo naše nove prijatelje da se vrate sa vrha.

Osvanuo je drugi kišni dan tj. dan kada smo morali krenuti doma tj 1100 km do Rijeke.
Oprostili smo se od naših novih prijatelja izmjenili kontakte i sa tugom što napuštamo ovu ljepotu krenuli smo put Rijeke.

22.06.2007

Kao što sam rekao sprijateljili smo se sa dečkima koji su 2005 godine bili dežurni u domu u Grbaji, ostali smo u kontaktu, ali najviše putem skype-a (čujte mukte je mukte, a možeš se istovremeno dopisivati dok pričaš i slati fajlove....vrlo dobra stvar) skype rules

I tako je došao 22.06.2007 kaže mi drug da njegovo pl.društvo PD Radnički organizira tabor te

da se pridružim tom događaju.
No medjutim sam odlazak dolje bio je popraćen problemima oko organiziranja izostanka sa posla (hvala bogu na slobodnim neiskorištenim danima), no to i nije toliko problem, koliki je problem bio ostaviti doma ženu u osmom jesecu trudnoće dvadesetak dana prije termina.

Kriv sam, što god kažete na taj račun u pravu ste i sam sam svjestan svoje nesvjesti i poteza, ali to bi mi bilo zadnje veliko planinarenje prije nego nam na svijet dođe mali Valentin.
Kako objasniti želju koja u vama stoji dvije godine, kad vas nešto tako snažno vuče prema Prokletijama, kad prva pomisao o brdima pada na Prokletije, želja je bila prevelika......

Naravno nakon dugih razgovora sa ženom o tome i uzimajući u obzir činjenicu da trudnoća ide po Pe.eSu (P.S), da sve teče kako treba i da nema nikakvih pokazatelja za komplikacijama dobio sam izlaznicu i dozvolu za putovanjem.

Sva sreća pa sam blagoslovljen, pa imam ženu koja je još zagriženiji planinar nego ja, pa onda razumije svaku moju riječ i misao, a i one unutrašnje glasove koji su me zvali dolje.

Itinerer je bio sljedeći
05.07.07 krećem iz Rijeke prema Beogradu, pokupim njih troje i pravac Gusinje.Dakle Rijeka->Beograd->Gusinje cca 1100 km
06.07.07 u jutarnjim satima stižemo u Gusinje i prvo burek (odličan), pa onda prijava u policiju (dok nas je upisivao policajac u knjigu evidencija malo sam zavirio u bilježnicu, pa mi je u oko upalo Varaždin i to tri reda, a u prvom redu ime Zlatko Smerke, ljepi pozdrav gospodi iz Varaždina koji su isto pohodili Prokletije)
Nakon policije Pravac Grbaja slaganje šatora kod doma (jer kad se vratimo sa Jezerceta tko će onako umoran slagati šator????)

Neću vam uopće navoditi kolika me je sreća obuzela kad ponovno ovo vdio i to po ovakvom vremenu

izmjenili par riječi sa ono malo ljudi koji su došli pripremiti sve za veiki dolazak, rakijica za sretan put i to je to krećemo prema Vusanju odakle se kreće prema Jezercetu.
KARTA PROKLETIJE

Dolaskom u Vusanje obavezno se morate javiti pograničnoj policiji jer se radi o područuju na samog granici sa Albanijom, morate prijaviti svoj smjer kretanja i nikakvih problema nema, čak su se i ljubazno ponudili da auto parkiramo u krugu policije (tako da mi je auto bio čuvan bolje nego neki državnik). Dok smo sve to obavili već je bilo 12:20 sati, kad smo i krenuli prekrasnom dolinom Ropajana

Pogled u dubinu doline Ropojane, jednim djelom se ide makadamskim putem (nije prikladan za osobna vozila) i onda se od njega odvaja markirana staza.

Malo ispod ceste se nalazi izvor "Oko skakavice" gdje iz tog izvora pećine istječe mrzla voda, normalno tu smo napunili vodu

Pogled iz Ropojane prema vrhovima koji vas okružuju Nakon cca 2 sata hoda inače sve je ljepo markirano, dođe se do kolibe na Zastanu, kolibe u kojoj je prije boravila vojska, od te kolibe do granice je oko 1,5 sati. Uglavnom sada je to napuštena koliba koja propada, ona može poslužiti kao smještaj za obići okolne vrhove Maja Rosit i Kolate, no na vrlo dobrom putu je da propadne....ŠTETA....

A koliba je na idealnom mjestu za dom dva sata laganog hoda do kolibe, ispred je ljepa livada na kojoj se može uživati do mile volje uz malo volje i truda tu bi mogao biti prvoklasni dom, koji bi imao i visoku posjećenost. Na putu do kolibe sreli smo jako puno Čeha, koji su upravo odplaninarili baš ovu turu koju sam spomenuo.....pomislio sam da je to Slovencima, ali valjda će i Crnogorcima to pasti napamet.

Zastan koliba

ljepo smo odmorili,pomarendali i vrijeme je bilo da se krene prema Albaniji, na granicu smo dopješačili oko 16:35

Putokaz kod kolibe

Na putu do granice, tj mjesto gdje sam dobio hrpu poruka jer se valjda odjednom pojavio signal

Kamen na kojem piše STOP, no za nas nema niti granica niti zabrana

Pored graničnog kamena

Od graničnog kamena se ide prekrasnim okruženjem, mi smo bili na visini od cca 1800 mnm, a svuda oko nas vrhovi iznad 2200 mnm, amfiteatar u kojem smo se našli bio je i više nego predivan, uz to prolazite pored jezera u kojima se oslikavaju ti vrhovi, kontrasti zelenila i stijenja sa plavim nebom prošarasnim paperjastim oblacima....ma šta da opisujem iako fotka ne može prenesti onaj doživljaj uživo mislim da će bolje dočarati sliku u kojoj smo bili.

A ja, ja sam upijao svaki zvuk, miris, pogled, gasio sam ono što je dvije godine gorjelo u meni, a koliko me je boljela ta ljepota toliko mi je nedostajala moja žena, moj planinarski partner. Na svim planinarskim pohodima smo zajedno i sve pohode planiramo zajedno, spremamo se zajedno ..... a sada sam bez nje, moram priznati, da je pored sve one ljepote postojala jedna praznina koju ništa nije moglo ispuniti.

Ulazak u Albaniju dolinom jezera

Hodajući ovim nestvarnim dijelom planeta sjetio sam se jedne pričice koju sam pročitao u vodiću po Visokim Tatrama, gdje kaže da je Bog dao zadatak andjelu da raznosi ljepote po svijetu i kad je leteći iznad Tatri iznenadio se kako su visoke i udario je u jedno brdo kako je lupio tako mu je ta vreća ispala otvorila se i sve ljepote su ostale na Tatrama, mislim da mu je ovdje ispalo puno toga.... Kad budem otišao na Tatre onda ću to znati bolje :)

Pored jezera

Hodajući od jezera do jezera došli smo do zadnjeg oko 17:20 i tu smo odlučili logorovati, primusi,hrana,voda,fotkanje,dugi trenuci šutnje svih četvoro koji smo zauzeli svako svoju poziciju na svojoj strani jezera i svatko je na svoj način doživljavao prostor oko sebe, pa red šale i pošalica i eto mraka, vreće,bivak vreće, pokrivanje ruksaka zbog rose i pravac spavanje....

Ajme koliko zvjezda, toliko ih u životu nisam vidio, imao sam osjećaj da smo mogli po onoj svjetlosti komotno nastaviti dalje, kako sam gledao prema nebu oni vrhovi ocrtavali su opake oblike na noćnom nebu. Gledajući u onaj bezbroj bezbroja bezbrojnih zvjezda sjetio sam se što sam pročitao u knjizi "Kratka povjest gotovo svega" koju iskreno preporučam , a to je da najpesimističnijim statističkim proračunom se dolazi do broja od nekoliko milijuna planeta na kojima ima inteligentnog života.....Strašno.....Gdje su li?.....Da li su kao osmi putnik?.....putuju li brže od brzine svjetlosti??

07.07.07

Ustajanje oko 5:30 ( kako tko?) doručak, kava, spremanje vreća i viška stvari i kretanje oko 6:45. No zaboravio sam napomenuti da je staza odlično markirana do tog zadnjeg jezera, od jezera pa do prijevoja Ćafa e mail nema markacije, a od prijevoja do vrha opet je sve odlično markirano.

Put kojim sutra 07.07.07. nastavljamo prema Jezercetu

Neki još spavaju

Jutarnji pogled na put koji nas čeka

Tako se dolazi na snježnik po kojem se hoda skoro 3 sata do spomenutog prijevoja, prolazi se pored odvaljenih gromada sa vrhova iznad nas, gdje su te gromade takvih dimenzija da se ispod njih komotno mogu parkirati i po par autobusa, takva jedna Gromada koja se zove Pečurka postoji na putu iz Grbaje prema Sjevernom vrhu, koja planinarima služi kao sklonište, a mnogi ga koriste za višednevne boravke prilikom uspona na okolne vrhove. No za boravak gore potrebno je dotegliti svu prehranu i vodu, no svima koji borave gore po nekoliko dana prvo ponestane vode, no kada netko drugi ide gore običaj je da se ponese jedna boca više ili da se sav ostatak vode iz ruksaka ostavi u tom skloništu........da samo vidite kako su vam poslje ti ljudi koji su gore boravili više dana zahvalni.....no da se vratim na Jezerce

Kad se izbije na taj snježnik tada se prvi puta vidi naš cilj, vidjevši ga dobili smo dodatnu snagu i koncentriranije smo se zaputili prema njemu, jer uz snjeg i led prolazi se po siparu, gromadama i potrebno je biti koncentriran, ako želiš nešto gledati stani pogledaj i nastavi jer nalazimo se u Albaniji i za slučaj da se nešto desi prva pomoć koja bi mogla doći došla bi za dva dana, Albanci neznaju da smo tamo tako da let helikopterom ne dolazi u obzir, sva pomoć koja bi došla, došla bi pješke, tako da je trebalo uzeti u obzir i tu činjenicu

Po snježniku

I evo ga prvi put se nazire Jezerce, koliko sam čekao taj trenutak

No medjutim do njega ima još dosta hodati po siparu,ledu,snjegu ......

nakon kojih 3 sata hoda došli smo do prijevoja Ćafa e mail gdje smo napravili malo veću pauzu, nakrcali se cedevitom extrastrong i dodatnim energy foodom i pozvali božju pomoć za završni uspon prema Kuloaru i kroz Kuloar najteži i najopasniji dio puta.
Tu se ponovo pojavljuje markacija i prateći je krećemo strmim usponom gdje je stalno potrebno hvatati se rukama, te se izvlačiti, podizati se sve do kuloara.

Prema informacijama koje smo dobili kuloar je trebao biti pun snjega, no nije bilo tako, postojao je tamo snježni nanos koji se dobrano istopio i izdvojio od stijene tako da je otvorio prolaz od kojih 70 -ak cm dovpljno da čovjek prođe izmedju snjega i stijene, a snježni nanos je bio visine do 2 metra.

Najteže je u tom kuloaru je to što pod nogama nemate čvrsto tlo nego je sipar, kamenje koje rola i mokra podloga od stalnog topljenja snjega, pored toga nema baš mjesta za koje se možete uhvatiti rukama, pa se tu i tamo poslužite snjegom tj- zabijete šaku u snjeg i nekako se izvučete, uglavnom kroz kuloar je dozvoljeno se i zubima držati, a na mjestima je preporučljivo pupkom se priljepiti za stijenu kao priljepak, nekako smo dograbili do izlaza iz kuloara i poslje do grebena je isto malo exponiraniji dio gdje se bez držanja rukama nije moguće kretati.

-"Kako Ću nazad jebote" pomislio sam

Mali odmor prije završnog uspona

Kuloar, najteži detalj na usponu

Visina koju je zabilježio moj visinomjer

Oko podne smo izbili na vrh, ajme kad me puko pogled, Pogled dolje u dolinu u Albaniju, i brda koja su dalje , pa na koju god stranu se okreneš to je takva divlja ljepota koja oduzima dah, pogled od Đeravice do Skadarskog jezera, pa prema Crnoj gori i njenim nepreglednim vrhovima, doživljaj kakav bi svaki planinar poželio , ostali smo gore sat i nešto vremena, ali ništa nismo čestitali jedno drugome dok se ne spustimo dolje na sigurno mjesto....

Panorama sa vrha prema Albanskim vrhovima

Neustrašiva ekipa na vrhu

He, sad nispon, uspon smo nekako odradili, a nispon?????

Kad smo se spustili sa grebena došli smo na onaj exponirani dio, problem je što nema čvrstog hvatišta i sav teren bježi ispod tebe kao i hvatišta koja se lome i raspadaju kad se uhvatiš za njih, nakon tih par zeznutih detalja odlučio sam primjeniti "Tetka style" koji smo žena i ja razvili i usavršili, a stvar je vrlo jednostavna sjedneš i lagano se spustaš guzički, ocjena stila za umjetnički dojam je čista nula, ali je siguran i tako kombiniranjem tetka style-a i traditional planinarenja došli smo do kuloara gdje sam se u više navrata poslužio tetka stilom, a bogami pomogli smo se i cepinima jer pokliznućem bi završili negdje duboko u Albaniji kojih 1000 metara niže.

Kako sam išao zadnji, njih troje su se sakrili (barem sam tako mislio) iza stjene zbog kamenja koje stalno pada, tako da smo se spuštali jedan po jedan, taman kad sam počeo dolaziti oko stijene ispod nogu mi se odvali jedna grota, taman sam ugledao dvoje od troje iza te stijene, gdje je treći Jebote, okrenuo sam glavu prema dolje taman kad je i on pogledao prema gore jer kad se odvali kamen stvara veliku buku (hvala bogu na tome), nisam ni stignuo vikati da kamen pada, sva sreća da je čuo to rolanje i nekako je na dosta gadnoj poziciji priljubio se uz stijenu pa i pupkom i kamen je proletio pored njega, jebem ti kako sam se smrzo. Gledao sam kako taj kamen leti prema njemu, a on se pokušava maknuti......Brate hvala bogu da je sve prošlo kako treba

Panorama kompletnog vrha tj.kompletan pogled na završnih 1,5 sati uspona

Uz manje i više opreza došli smo do prijevoja Ćafa e mail gdje smo si čestitali na uspješnom usponu izljubili se i krenuli dalje prema novom cilju Gusinju na ćevape i pivo i kasnije u Grbaju na spavanje.Tu smo popili zadnje zalihe vode koje smo večer prije natočili u jezeru, istim putem smo se vratili nazad, stali kod jezera, radi malo osvježenja , točenje vode je bilo neuspješno jer je voda bila puna nekih bubica, mislim da im one tabletice za vodu ne bi nimalo naškodile.

Tako da smo dobro žedni stigli do one barake na Zastanu, tamo smo sreli jednog gospodina koji je odlučio dan poslje penjati sam Maja e jezerces, čekam da mi jave da je s njim sve u redu jer mi nikako nije izlazila ta misao iz glave da on tamo ide sam, a tamo ne vrvi baš od planinara i vrlo malo ljudi i odlazi na Maja e jezerces općenito , tako da se iskreno nadam da je sve u redu sa njim.

Tamo su bili i jedan mladi par iz Češke oni su nešto sa strane po češkom, užicali smo par gutljaja vode (HVALA NA VODI) I ajmo dalje.

Do auta smo došli oko 22:00 sati, noge nisam osjećao, u autu sam ostavio baksu mineralne koja je planula u roku odma kad smo počeli piti.....

Autom u Gusinje na ćevape i pivo Nikšićko (joj kako je pasalo prvo sam rješio na iskap) , drugo sam natenane te nakon ćevapa prema šatoru, kad smo legli u štor toliko sam bio umoran da čak nisam imao snage ni vrtiti nekakve misli po glavi, a kamoli nešto sanjati...

Pogled na završni dio uspona

08.07.07

I to je to, druga dva dana sam proveo više manje oko doma, u Gusinju i Plavu jer su me bolovi u zglobovima spriječili od bilo kakvih akcija, ostatak ekipe je otišao na Ridsko jezero iznad Plava sa kojeg su se vratili puni dojmova, uglavnom odlazak na Ridsko jezero je odličan kao opuštena obiteljska varijanta tako da sam odmah skovao opaki plan za iduću godinu...

09.07.07

Dio ekipe njih dvojica odlaze penjati Očnjak Jako zahtjevan vrh, a sada ja imam kompanjona za laganini obilazak, zglobovi su me i dalje razvaljivali, malo manje, ali izvodio sam hodanje uz laganini šepanje.....

Navečer spremanje i odlazak puni dojmova, puni slika i doživljaja...

Kod doma hrpa šatora

Naš šator

Gusinje center of the town

Detalj sa Plavskog jezera

Na odlasku nas je i ježurka došao pozdraviti

...I sa velikom željom vratiti se opet.