ponedjeljak, 23. srpnja 2007.

Durmitor 2005

Hm, reći ćete što sad ovaj bloga nešto što je bilo 2005. godine ?
Kako sam pisao post o Prokletijama polako sam se počeo prisjećati kako sam uopće završio dolje i kako je do svega skupa došlo.


KARTA DURMITOR

Pohadjao sam tečaj engleskog jezika, ustvari išao sam na upgrade znanja engleskog.
Dobro je bilo to što je firma to sponzorirala, pa reko ajd da se obrazujem....

I tako počeo tečaj i pita teacher na turbo čistom engleskom da svatko kaže koji su planovi za ljeto, odmor,putovanja i tako to...i svatko je nekako istrkeljao svoj dio naravno na engleskom i tada je na red došla ONA.

Bila je to jedna starija gospodja,ali dobro držeća plavuša sa zaista ljepim nogama iako je duboko zagazila u 50 godina (moja procjena),nosila je vrlo kratke suknje,sad ja baš i neznam opisati taj stil,ali oblačenje je bilo u stilu onih kompleta koje nose poslovne žene gore sako i dolje ta kratka suknnja koja je otkrivala njene ljepe noge, ustvari cijela ona je bila nekako zgodna.
No koliko god je cijela ta slika bila super, zračila je nekom arogancijom i nekim pristupom s visoka tako da mi nije bila baš omiljena.
Sve izgovoreno je zvučalo u stilu "Svi ste vi shupci i ja sve znam najbolje....." i nije mi se jedinom iz grupe takva činila...no

Saznao sam naknadno da je planinarka koja svaki slobodan trenutak provede u brdima.

Došao je red na nju
-"I'will go to Durmitor in july with one Slowenian association, and they will collect me in Rijeka and then we will.......i dobro se potrudila da to izgovori sa velike visine i da nam svima uputi onaj pogled u stilu ja sam ovdje glavna i da usput provjeri da li se dovoljno jadno osjećamo zbog toga što ona to može, a mi ostali ne, ma uza sve dužno poštovanje prema svim ljudima na ovom i onom svijetu, prva stvar koja mi je pala na pamet bila je "Ma kud će ova matora....."

Priznat ćete, zanimljivo je to što čovjeku prvo padne napamet općenito, ajme na što bi to ličilo da svi okidamo iz prve ono što nam padne napamet?

Ej kao da me je zveknula sa 847 mokrih krpa po glavi odjednom nakon will nisam više ništa čuo, samo sam vidio da joj se miču, jebeno savršeno našminkane usnice, a u glavi udri ultra, speed, death, trash.....još mi se manje dopadala nakon toga

Pa jebem ti u ruksaku sam teglio hrpu papira,karata,isprintanih e-mailova i sve što god sam našao na internetu vezano za Durmitor, a bogami i Prokletije , to sam sve teglio sa sobom na posao i kad bi se stvorio neki slobodan trenutak išao sam to proučavati.
Mogao sam to izvesti bezbolnije ukrcati se nekom pl. društvu i kao kofer ići za njima, e pa tu leži problem što ne volim biti kofer, volim dobro proučiti kamo idem, po kartama, putopisima, a pogotovo ovaj slučaj sa Durmitorom.

Ljudi moji, nakon toliko godina svega i svačega što se dešavalo na ovim našim prostorima bio sam dosta nesiguran da se uputim dolje, svašta dođe napamet od bušenja guma, do zabijenog krampa u haubu ili u glavu ,dovoljno bi bilo da se stvori jedan nabrijani i da me riješi na brzinu ....ono hororšo, zbog svega navedenog nisam ništa konkretnije poduzimao, samo sam proučavao.

Naravno tko mi je kriv kad je maca poduzetnija.......e pa neš majci, ja ti kažem, proći ću ja i Durmitor i Prokletije i Hajlu i Komove , kanjon mrtvice.... i o svemu tome ću znati sve ....


Ova fotka A. Gospića koju je postavio na Summitpost najviše me fascinirala


Kad je došao red na mene da ja kao nešto kažem gdje ću za hollidays, nisam htio napomenuti da ću se i ja najvjerovatnije uputiti prema Durmitoru, neka uživa u svojoj važnosti. Na pauzi sam je išao pitati onako izdaleka o tome putu, no očito sam se previše drznuo jer mi je nešto promrmljala (možda sam je trebao na engleskom pitati?) i nastavila je dalje objašnjavati kako ona piše poruke dok vozi autoputom 130 na sat ......no comment.

Definitivno sam reko idemo, pa nek buše gume, nek zabijaju krampove i nek me prodaju u bijelo roblje, ali ja dolje moram biti.
Na kraju krajeva, taman je i naš predsjednik Mesić bio u posjeti Crnoj Gori 08.07.2005, pa ako je on bio što ne bi i mi.

Fascinantna fotka zar ne (isto sa summit posta od A.Gospića)

Ova me je rasturila (photo by by Jone & Sashav) autori ove fotografije nazvali su je Unreal

Kad sam krenuo u akciju preko našeg foruma stupio sam u kontakt sa Antošom Dujićem, pa se na forum javio jedan dečko iz Srbije, pa sam od njega dobio informacije vezano za Prokletije, preko srpskog pl. foruma sam stupio u kontakt sa gospodinom vezano za Grbaju, zatim sa gospodinom Ratkom R. Popović istaknutim crnogorskim planinarem koji je zajedno sa gospodom Mijom Kovačićem i Danielom Vincekom izdao"PLANINE CRNE GORE vodič za planinare".
Inače gospodin Vincek je rođeni Zagrebčanin koji u Kolašinu ima poznati i vrlo popularni botanički vrt i ujedno je izvrstan poznavatelj crnogorskih planina.Mislim da sam sve spomenuo, onaj koga sam zaboravio sorry nije namjerno, ipak prošlo je dvije godine.


Crno jezero (photo A,Gospić)



Tako dolazim do ljubaznog gospodina koji mi je poslao Cerovićev vodić, a sve na osnovu toga što sam preko srpskog pl. foruma pustio glas da tražim tel. broj od gospodina Šibalića u čijem smo kampu htjeli kampirati . Tako post na post ispričam mu kolika mi je želja doći dolje i to vidjeti i obići i onako usput spomenem Cerovića, ne samo da sam dobio broj od Šibalića (koji je usput budi rečeno jedino moguće nazvati sa mobitela...ludo, ali isinito i provjereno), nego sam i nakon par dana dobio i knjigu i to direktno iz Žabljaka, jer me je taj gospodin nazvao samo da mi kaže da mi je poslao knjigu....................što reći na to??


Ledena pećina (photo by Jack B)


Ostao sam ko pegla i bez riječi, ganulo me i bio sam na rubu suza, ma neznam koliko sam na toj gesti zahvalan, neznam ostao sam totalno zbunjen, a zahvalan neizmjerno, za naknadu cijenjeni gospodin ne želi ni čuti, što je najbolje još se nismo upoznali jedino izmjenimo pokoji e-mail sa planinarenja i to je to ....ipak nadam se da ćemo se upoznati i da ću moći kvalitetno mu stisnuti ruku i zahvaliti kako treba.

A ovo ? (photo by A.Gospić)


U medju vremenu smo stupili u kontakt sa generalnim konzulom SiCG ovdje u Rijeci (na kraju je to ispao vrlo pametan potez, no o tome na kraju), koji nas je ljubazno primio i kojem smo sve ispričali o našim željama, pa sva silna pitanja o ulasku u SiCG i puno toga, te smo na kraju i njega pitali ako preko njega možemo nabaviti Cerovića, kaže on "nema problema sad će da zovnem ženu jer ona se vraća iz SiCG za koji dan, pa će donesti knjige, meni i ženi hrpa upitnika iznad glave, a što je najbolje cijenjena gospođa se trebala vratiti dan prije nego smo planirali krenuti, "hm" pomislio sam "nekako mi se sve poklapa ....ovo je neka urota"
Mislim koliko puta u životu imate priliku upoznati konzula, čovječe i to ne bilo kakvog nego generalnog, da ste me samo vidjeli kako sam bio ukočen istovremeno kao da sam pojeo metlu i kao da medju guzovima držim kiseli krastavac i sav sam bio neki izgubljen i zbunjen pred njim, priznajem dojmilo me se to što razgovaram sa generalnim konzulom, a cijenjeni gospodin je tako normalan, pristupačan i simpatičan (a ne kao ona sa ljepim nogamaa) i na kraju sam se sasvim ugodno osjećao.

Isto sa summitposta(photo by A.Gospić)


Naravno na kraju ne smijem zaboraviti mladu damu koja je radila u konzulatu i koja nam je dala osobni turistički vodić po CG da nam posluži, a bogami nam je poslužio....na kraju smo se sprijateljili...

Otego ja sa ovim, a??

Plan je bio da krenemo 15.07.2005.

14.07.2005 zvoni telefon, javim se kad ono cijenjeni gospodin konzul, a taman sam spremao šator, kad sam skužio tko zove stao sam u stav mirno....i kaže "kriva vrećica stigla u Rijeku. ali eto sredio sam da vas knjige čekaju u Nikšiću u Hotelu Onogošt" mislim što da kažem po tko zna koji put u planiranju ovog putovanja ostao sam ko pegla.

Kad sam se malo otreznio od pegla efekta pomislio sam, super idemo u Nikšić, pa tamo se radi najbolje pivo koje sam pio u životu.

15.07.2005
Pali pilu i krećemo Rijeka, Vratnik, Knin,Split,Dubrovnik,Gornji Brgat,Bosna, Trebinje, Crna gora Nikšić Hotel Onogošt, knjige su nas tamo čekale i to tri komada, malo prošetali Nikšićem,kava i piči za Kolašin i eto Žabljak.
Na ulazu u Žabljak odma nas je "apsila" jadna gosodja nudeći nam jeftin smještaj u svojim daleko najpovoljnijim apartmanima i da nema smisla da se hladimo u šatoru, jer noći su ovdje jako hladne. No ušavši u Žabljak odmah smo zadužili svaki po pedesetak mušica koje su nas vjerno pratile iduća dva dana

Snimite muhe na mom šeširu (photo by me wife)

Pošto smo došli u kasnim popodnevnim satima došavši u kamp imali smo vremena samo složiti šator (od Gospodina Šibalića ni traga ni glasa), pa smo i bez njega zauzeli poziciju smjestili šator i ćorka, inače kamp je kao i grad Žabljak na cca 1400 mnm

Panorama iz kampa

16.07.200
Drugi dan se ustali pronašli gospodina Šibalića prijavili se, a i prijavljivnje na policiju je rekao da će on odraditi.
Gospodin konzul je rekao da se obavezno prijavimo na policiju i u nadi da će gospodin Šibalić to sve odraditi zaputili smo se malo put Žabljaka u turistički obilazak i naših 50 mušica nas je vjerno pratilo.

Na samom ulazu u kamp
Cijeli dan smo laganini po Žabljaku i Crnom jezeru, skoknuli do Pljevlje po gorivo jer u Žabljaku nije bilo euro dizela.

Dio lokalnog kolorita

Nezaboravni prizori (Međed i Savin kuk)

17.07.2005
Napokon krećemo za Durmitor ajme sreće, napokon ću vidjeti ono sa A.Gospićevih fotografija, ali uživo , za prvi uspon odabrali smo onaj sjeverni tj od kampa , prema Jakšića mlinu , Inđini dolovi,Korita, Ledena pećina , Valoviti do, Velika previja, Bobotov Kuk


Žabljak dobro jutro


Da vam ja ne opisujem prepustiti ću vas majstoru Ceroviću, jer pored njega ja se ne smatram dovolnjo kompetentnim, pored ove majstorije moji opisi uspona bili bi zaista smiješni, ubaciti ću pokoju sliku , a sad se opustite i uživajte u prekrasnim opisima..


BOBOTOV KUK (ĆIROVA PEĆINA)« (2523 mnm)

Naziv Ćirova pećina vezan je za istinit događaj koji se dogodio početkom XIX veka. Ćiro Stijepović, iž Komarnice, strastven lovac na divokoze, poveo je jednom prilikom u lov svog sina Rista u predeo oko najvišeg vrha Durmitora. Tokom lova, kobnom greškom, pucao je na sina i ubio ga. Od tada je vrh pod kojim se to dogodilo nazvan Ćirova pećina.

Spomen ploča na taj nesretan događaj


I. PRISTUP OD ŽABLJAKA

Ovaj, severoistočni prilaz Bobotovom kuku, postao je magi­stralni smer najvećeg broja posetilaca pri usponu na najviši vrh ovog gorja. Na to je uticao, pre svega, položaj turističkih kapaciteta u ovom kraju, isključivo na toj strani i, u vezi sa tim. interesovanje posetilaca za uspon na vrhove smerovima koje mogu osmatrati sa kućnog praga. Izvestan značaj ima i uticaj meštana kojima je ova strana planine dobro poznata iz pastirskog života i kazivanja. Do danas, ovom smeru ni izdaleka nisu takmac južni smerovi (iz Dob­rog dola i sa Sedla), mada uspon njima traje upola kraće. To će, verovatno, biti slučaj i ubuduće, jer je uspon smerom od Žabljaka najlepši susret sa veoma raznovrsnim i karakterističnim reljefom planine koja je doživela svojevremeno glacijaciju intenzivniju od današnje alpske zaglečerenosti i koja nosi na sebi fantastične oblike i ožiljke ne samo iz toga doba već i od ranije, od tercijarnog ubi­ranja, navlačenja i denudovanja zemljine kore u ovom kraju. Tome valja dodati i kolorit visoke planine, u najvišem delu zasute sne-gom do 80°,(l površine u mesecu junu, 50% u polovini jula i 25" n počet­kom avgusta, s biljnim pokrivačem u više katova, s obaveznim tam­no zelenim pratiocem borom krivuljem (klek), kadgod oporim, ponekad spasonosnim a uvek oku prijatnim i čoveku bliskim u pustoj sredini visoke gore. Sve to, južni smerovi nude u znatno manjoj meri, pa se teško može nadoknaditi bogat doživljaj even­tualnim silaskom sa Bobotovog kuka u smeru žabljaka, mada je, pri usponu s juga, iz praktičnih razloga (svega 3 sata od Boboto-vog kuka do Crnog jezera), preporučljiv ovakav silazak.

ŽABLJAK (1450 m) — JAKSICA MLIN (1425 m) — INĐI-NI DOLOVI (1750 m) — LOKVICE (Stari katun, 1880 m) - KORITA (1900 m) — LEDENA PEĆINA (2160 m) — VALOVITI DO (2150 m) — VELIKA PREVIJA (2351 m) - BOBOTOV KUK (2523 m).

Markiran uspon Trajanje uspona: 5 h 20 min.

Visinska razlika: 1070 m

Stepen težine: Vrlo naporna tura zbog prelaska prostranog krševi­tog predela. Praktično, ovo je celodnevna tura u trajanju od najmanje 10 časova za uspon i povratak. Uz to, eksponiran de­talj pod vrhom svojevrstan je is­pit smelosti.

Polazna, bolje reći sabirna tačka pristupnih puteva za uspon na Bobotov kuk, jeste Jakšića mlin na donjem toku Mlinskog po­toka, na oko 300 metara od njegovog utoka u Crno jezero. Do mli­na se dolazi iz pravca Žabljaka i od Crnog jezera.


Jakšića mlin

Od Žabljaka, asfaltnim drumom 1 km, pored hotela „Jezera" i „Durmitor", a zatim još 300 m do Perila, široke okuke nalevo, vidljive od hotela. Na početku okuke, postavljene su orijentacione table za smerove prema Bobotovom kuku, Zminjem jezeru, Ališ-nici, Planinici, Skrki, Jablan bari, Crvenoj gredi i Pašinoj gomili. Planinarski crvenobeli znak vodi nas kroz proređenu šumu, pored druma, mimo nekoliko vikend kuća, do seoskog puta. Ovim putem obilazimo u luku živopisni Ivan do po čijim glavicama i stranama sve više niču vikend kuće strmih krovova. Na kraju dola sila­zimo neravnom trasom vodovoda do proplanka pored Mlinskog potoka, u neposrednoj blizini Jakšića mlina izgrađenog u kombi­naciji stilova kolibe i stambene zgrade dinarskog područja. Na oba­li potoka nailazimo na crveno obojeni stub sa orijentacionim tabla­ma, od kojih ona za Bobotov kuk pokazuje da naš smer prelazi preko potoka a druga da treba krenuti uz obalu potoka za Zminje jezero, Ališnicu, Planinicu i Skrku. Kod ove raskrsnice stiče se i pristupni put od Crnog jezera. On počinje od mesta gde se asfalt-ni drum završava pred obalom Jezera a vodi izgrađenom stazom pored obale Jezera u zapadnom pravcu. Pošto se njome pređe mos-tić preko potočića koji pritiče iz Ivan dola, pored spomen česme palim borcima iz ovog kraja, obalom se ide još 200 m a zatim skre­će naglo na sever, u šumu, širokom stazom, mestimično kaljužnom, do mlina. Od Crnog jezera do mlina 10 minuta a isto toliko i od Perila.

Od potoka, prvih 30 m visine savlađujemo strmim usponom, stazom u ključevima. Posle ovog iznenadnog prvog napora nastav­ljamo, kao naručeno za umirenje, divnom stazom kroz visoku četi-narsku šumu, horizontalno, a posle nekoliko stotina metara blagim i umerenim usponom. Između krošnji smreka ukazuje se blistava površina Crnog jezera koje ostaje sve dublje pod nama. Staza je dobro trasirana. I pored toga što je gotovo ugašen katunski način stočarenja u ovom kraju Durmitora, staza je i dalje prometna s obzirom na pojačanu planinarsku posetu.

Posle 15 minuta prijatnog uspona, šetnje, u prostoru Prijeka krlja, u proređenoj visokoj šumi, staza se račva da bi se njeni kra­ci, posle 80 m uspona, ponovo spojili na Kamenjaci. Markacija nas vodi manje izraženim krakom, pravo, među džinovska smrekova i jelova stabla, po mekom tlu od istrulelih stabala i naslaga iglica. Na pločastoj zaravni, na ivici šume, prema jezeru, obično se načini zastanak. To je Kamenjača, polovina uspona do izlaska iz šume, 30 min. puta od Mlinskog potoka. Iako se sa ovog odmorišta ugledaju Zabljak i deo Crnog jezera, to još nije onaj pravi vidik za snimanje. Nedostaje mu visina koju ćemo u toku druge polovine časa dostići pri izlasku iz šume. Nastavljajući uspon, ubrzo ćemo naići na spoj krakova staze. Odatle, po kosom proplanku, ispod ploča Kamenja-če, uzdižemo se, nešto strmije, kroz pojas mešovite šume, ostavlja­jući na levoj strani strmeni sve do Malog Crnog jezera, pored is­pranog pećinskog zida, na kome je postavljena spomen ploča Velj-ku Baraninu, borcu palom na ovom mestu za slobodu, vrlom plani­narskom prijatelju i vodiču. Sa ovog mesta, preko krševite Sokine doline, ugledamo markantnu Severozapadnu padinu Međeda, str­mih jaruga i točila, s čitavim nizom glatkih, litičastih rtova, teme-na obraslih klekom. Sitni detalji reljefa, posmatrani iz podgorine, ovde postaju čudesno masivni, strmi i nepristupačni. Nekada su do samih litica najvišeg dela Međeda napasana stada, sada su to nedirnute cvetne livade, istina veoma strme, do kojih vode još uvek vidljive pastirske stazice sa Brojišta i iz Inđinih dolova.


Prošavši i najviši šumski pojas, sada isključivo bukovih sta­bala, stižemo u zonu ploča, glavica i dolića. Na rubu smo Inđinih dolova, koji su se, u kaskadnom poretku, između Međeda i Starog katuna, isprečili pred nama, zapravo varijanti našeg puta preko Brojišta, dok varijanta preko Starog katuna i Korita vodi njihovom ivicom, presecajući ih u njihovom najvišem kotlu pred Starim katunom.


Izlazak iz šumovitog dijela

Stub sa orijentacionim tablama pokazuje račvanje staza pod uglom od 90 stepeni: u produžetku staze — Brojištima, Lokvicama,

Biljegovom dolu i dalje za Bobotov kuk, desno, pak, mimo ploča, strmo naviše, — Starom katunu, Koritima, Ledenoj pećini i dalje ka Bobotovom kuku.

Uspon dovde, visinske razlike 300 m, trajao je 1 čas.

U nastavku, najpre ću opisati varijantu preko Starog katuna a zatim varijantu preko Brojišta, do njihovog sastava, pri vrhu Biljegovog dola, neposredno pred bedemom Valovitog dola.

A. Varijanta preko starog Katuna, Korita i Ledene pećine

Staza kojom se sada krećemo, racionalno trasirana, vijuga ivicom serije Inđinih dolova, između kolonija kleka. U rano leto, po dnu i stranama dolova, pa i preko staze, leže snežni nanosi.

Stari Katun


Prošavši pored napuštenih koliba bratstva Baranin, stupamo na neravan plato, bogat vrtačama i pločama, a i zelenim bedemima i stranama, sa tamnim kapama kleka na temenima široko razvede­nih vrščića. Dočekuje nas lavež pasa kod poslednje od ranijih desetak nastanjenih koliba. Ovo carstvo planinki i čobana svih uzrasta, brujalo je nekad od života čija je idila i surovost punila stranice retkih planinskih publikacija. Danas je tu samo tužni re­likt, na sreću, samo za starije planinare.


Prema obloj Glavi


Pored kolibe markacija napušta tradicionalni prilaz od ovog katuna za Lokvice i, prateći pastirsku stazicu u pravcu Korita, uvodi nas u čudan svet ljutog krasa (krša). Na Durmitoru ima više predela ljutog krasa ali su oni mahom neposećeni zbog perifernog položaja ili zbog nepristupačnosti (Lojanik, Boljske grede, Rani-sava, Pašina gomila, deo podgorine Međeda i Savinog kuka). Među­tim, ljuti kras na koji smo upravo stupili, zauzima centralni polo­žaj na istočnoj strani Durmitora (od Čvorovog bogaza do podnožja Glava i na domak Crepuljne poljane i Zminjeg jezera), najvećim delom je na prostranom platou, u blizini stočarskih stanova, ispre-secan stazicama, prolazan, u neku ruku savladan i ukroćen. Obnov­ljena markacija po ovom izuzetno složenom terenu sigurno pro­vodi posetioce između ploča, vrtača, jama i bezdani, ublažujući surovost utisaka do te mere da oni postaju prijatan i nezaboravan doživljaj. Posle pređenog labirinta u dužini od 1000 m, na izlazu iz velike vrtače (Veliko korito) i na pomolu veoma razuđene pod­gorine Oble glave (2303 m), odvajamo se od stazice naglo ulevo, pod pravim uglom. Odavde markacija vodi bespućima, direktno ka Obloj glavi. Pri tome koristimo za prolaz kroz ljuti kras ravne plo­če, uzane klance, strme „vlake" (prohodne užine između bedema ili glavica), sitne sipare, minijaturne travnjake na stranama vrta­ča, i snežne plohe na stranama i po dnu jama i uvala, sve dok, posle 30 minuta uspona, ne stupimo na prostrane, dugo snegom pokrivene, sipare (to je severu eksponirana strana!) istekle radi­jalno od lučne, glatke, visoke severne stene Oble glave.

Do oble glave ima i laganog penjanja


Ledena pećina



Prilikom obnavljanja markacije po siparima, izvršena je iz-mena trase, da bi se izbegao prelaz preko strmog snežanika koji, kadgod i do kraja meseca jula, pokriva deo sipara najbližeg Obloj glavi. Sada pristup vodi podalje od stene, približno sredinom ši­rine između Oble glave i stenovitih Paljevina, koristeći stenjake u obliku rtova koji u rano leto strče iz snegom pokrivenih sipara. Sa­mo na jednom uskom prelazu između rtova mora se preći preko jednog, ne jako strmog snežanika. Dalje, po busenju, pločama i drobini, postepeno, sve bliže dodiru ove padine sa masom Oble glave, uspinjemo se do vrtača ispunjenih snegom i oivičenih ploča­ma i blokovima krečnjaka. Na grebenu smo koji spaja Paljevine i Oblu glavu. Do Ledene pećine, čiji se tamni isprani svod uočava pri dnu litice Oble glave, preostalo je još samo tridesetak metara visine. Po pločama, travi i sipini uspinjemo se do travom obraslog bedema na ulazu u Ledenu pećinu. Od podnožja dovde uspon traje 3 časa (od Starog katuna 1 čas i 30 min.), pri čemu se savlađuje visinska razlika od 700 m.

Malo dalje od ledene pećine sramežljivo se nazire Bobotov kuk

Položaj Ledene pećine, za posetioce koji stižu opisanom va­rijantom do nje, predstavlja vratnicu sa koje puca vidik na velika­ne durmitorskog gorja: Savin kuk, Sljeme, Milošev tok, Bandijer-nu, Minin bogaz, Međed i Terzin bogaz. Svi ovi vrhovi, većinom vid­ljivi iz podgorine, manje ili više divni i upečatljivi, ovde dobijaju džinovske dimenzije i vilinsko prozračno ruho, okićeno dugim sen-kama prepodnevnog sunca, snežnim jezicima u kotlovima, tamnim vertikalnim platnima i pukotinama, zelenim pojasima i belim ka­pama. Cirkovi ovde nisu naučni pojmovi već kolevke izraslih di­vova, prijateljske i prijatne za čudne, neumorne namernike s ran­cima na leđima. Nedostaje nam samo Bobotov kuk. No, ne treba ga tražiti, ukazaće nam se sam nešto kasnije, čim krenemo od pećine dalje.

Od ulaza, strma ravan dužine 40 metara, većim delom pok­rivena večitim snegom, dopire do ledom okovanog pećinskog dna. Silazak se vrši ukopavanjem stopa u bilo kom delu snežne padine. Kada se smanji debljina snežnog pokrivača, na desnoj strani poja­vljuje se stenovit banak koji može pomoći pri silasku. Ovde je na­ročito koristan cepin ili kladivo, a znatnu pomoć mogu pružiti i kožne rukavice. Oni veštiji, klizanjem silaze niz sneg.

Na dnu pećine, celim njenim prostranstvom, dočekuje nas kompaktna ali ne i ravna ledena površina. Iz nje su iznikli brojni ledeni stubovi različitih dimenzija, od sićušnih do nekoliko metara visokih. Dvostruko i višestruko spojeni stubovi formiraju prava prirodna ledena skulptorska dela. Slivanjem i zaleđivanjem vode na zidovima pećine nastala su ledena platna, ugnuta, izbočena, ste-penasta, izolučena. Neki od ovih ledenih oblika već davno su do­bile nazive: presto, majka s detetom, torzo i dr. Sa tavanice pećine, visoke 15 metara (dno pećine dugačko je 40 m, a široko 20 m) sta Ino kaplje voda, stvarajući u ledu sočivasta udubljenja, puna vode, na koju posetilac zaboravi na ovoj temperaturi oko nule, ma­da je na ulazu žarko želeo da se napije ledene vode. Ovde je neop­hodno jedno upozorenje: Ne lomite (dečaci!) ledeni nakit, on je i bez vaše intervencije ugrožen promenom temperature i kapnicom, koja ga je i stvorila.

Ledena pećina približno je na sredokraći uspona na Bobotov kuk. Mada preostaje svega 360 m visinske razlike, tome treba do­dati 100 metara spuštanja pod bedem Valovitog dola i uspon na isti, a uz to na brzinu kretanja utiče i visina trase, krševit teren i.... zamor.

Krećemo se stazicom uz spoj litica Oble glave i busenaste podgorine. Nekoliko desetina metara dalje, na ispranoj vertikalnoj ploči, označena je raskrsnica staza, levo, za Biljegov do i Lokvice, pravo: za Bobotov kuk. Nešto dalje, sa travnog bedema, ugledamo prvi put tokom uspona, cilj našeg poduhvata: Bobotov kuk. Nje­gova tamna piramida, kao uzdignuti tron, u luku, za glavu nižih, stenovitih pratilaca: Lučinog vrha, Bezimenog vrha, Rbatine i Mi-ninog bogaza, neodoljivo nam se nameće kao vrhunska vrednost čitavog gorja.


Pogled prema stazi kojom smo krenuli nazad jer nekako mi smrdilo na oluju popraćenu pljuskom, grmljavinom, tučom.....pa reko bježmo, ali već kad bježimo ajmo drugim putem preko Lokvica kroz Brojišta nazad u kamp


Spuštanjem niz izbrazdani travnjak, prekinut tu i tamo ot­krivenim pločama i šiljcima, posle 15 minuta stižemo, u najvišem delu Biljegovog dola, među isprane, koso položene ploče, do polo­vine utonule u snežne namete. Tu je spoj dveju varijanti, razdvoje­nih na prvoj raskrsnici kod Inđinih dolova. Na visini smo od 2080 m. Ni u Biljegovom, ni u Valovitom dolu. Neka tu sačekamo prija­telje koji su išli preko Brojišta i Lokvica i za to vreme upoznamo se sa odlikama ovog smera uspona.

B. Varijanta preko katuna u Velikim lokvicama (1800 m) i Biljegovog dola (2080 m)

Od raskrsnice nad Inđinim dolovima, produživši pravo, pre­ma jugu, najpre se neznatno spuštamo, pored usamljenih bukava, presecajući popreko, sredinom travne strane, jedan od koritastih dolova. Od vertikalne, uglačane ploče, na desnoj strani, ulazimo u uzan klanac koji će to ostati čitav kilometar, varirajući širinom od 3 do 30 m i visinom do 40 m na deonicama uspona i silaska. Ćelom dužinom, kroz klanac, postoji staza koju prati markacija. U rano leto na prolazima izloženim severu, u klancu se održavaju snežni nameti preko kojih se, umereno strmo, mora preći. Uspon u početku klanca je najduži, zatim dolazi kratak silazak i ponovni uspon, sada svega dvadesetak metara, kroz najuži deo klanca, iz­među stena razbijenih radi prolaza. Na ovim vratnicama ranije je bilo vršeno prebrojavanje ovaca (Tijesno brojište) a sada, ponekad, meštani pregrađivanjem prolaza granama sprečavaju povratak u dolinu stoci iz sampasa. Nedaleko odatle počinje spuštanje u Ma­ le lokvice, gornji, severni, deo ledničkog cirka Lokvice. Silazeći pro­lazimo pored stalne lokve i napuštene Radulove kolibe. Blago, va­lovito dno Malih lokvica stešnjeno je između stenovite podgorine
Međeda, obilato obrasle klekom, i strmih sipara Čvorovog bogaza,
dok od rejona Starog katuna dopire niz kupastih kamenitih glavi­ca. Sa dna uzdiže se desetak metara visoka, pravilna, travom obras­la kupa, u osnovi prečnika 80 m, na čijem temenu je svojevremeno bila postavljena manja brvnara kao sklonište za lovce. Nedovoljno utvrđenu (i praznu) ovu kućicu je zbacio vetar, tako da je na te­menu ostao samo trag temelja. r

Presekavši sredinom dolinicu, uspinjemo se desetak meta­ra na zaravan koja u vidu širokog prevoja, odvaja Male od Velikih lokvica. Na zaravni nalaze se tri pastirske kolibe. Jedna od njih adaptirana je za sklonište (drveni ležaj za 8 osoba) ali bez in­ventara. Prostor oko skloništa pogodan je za planinarsko lo­gorovanje. Iz ove visinske baze, za one posetioce koji žele da izvrše više uspona na vrhove u centralnom delu Durmitora, vreme uspona na ove vrhove se skraćuje za 4070% u odnosu na vreme potrebno iz podnožja planine. Tako uspon na Međed traje 1 h 15 min. umesto 3 h, na Terzin bogaz 1 h 20 min. umesto 3 h 15 min., na Bobotov kuk 3 h umesto 5h 30 min., na Bezimeni vrh 2 h 45 min. umesto 5 h 15 min., na Minin bogaz 2 h umesto 4 h, na Ban­di jernu 2 h umesto 4 h i na Cvorov bogaz 1 h umesto 3 h.

U sredini platoa nalazi se stub sa orijentacionim tablama. Ovde je raskrsnica markiranih smerova za Bobotov kuk, Bezimeni vrh i Ledenu pećinu (preko Biljegovog dola) i na vrhove Terzin bo­gaz (2303 m) i 2utu gredu (2287 m) kroz Bavane i preko Velike pre-vije (2145 m), kao i silazak sa ove u Veliku kalicu (bivak).

Od raskrsnice kod Inđinih dolova do katuna Lokvice uspon traje 30 min. a od Mlinskog potoka, sa zastancima, uključujući i ovaj kod katuna, 2 časa.

Sa ivice platoa ugleda se 107 m niže, na dolinskom dnu Veli­kih lokvica zeleno jezerce, Vir u Lokvicama, kružnog oblika, 80 m u prečniku, najveće dubine 3 m (samo u jednom kraju gde je vir) a prosečne 1 m. Dok je u rano leto bogato vodom i optočeno sne-žanicima, u pozno leto, sem vira prečnika 10 m. jezerce presuši. Va­lja imati u vidu da se naziv Zelena lokva ne odnosi na ovo jezerce, već na travni plato iza Terzina bogaza, na ledničkoj stepenici koja razdvaja cirk Lokvice od Ledenog dola pod Miloševim tokom.

Lokvice su, obično, mesto bliskog susreta posetilaca sa div­ljinom Durmitora. Odatle oni nose nezaboravne utiske. Pre svega, o zastrašujućim liticama i dugim strmim siparima Međeda, oivi­čenim tamnim klekovim kolonijama, i, na suprotnoj strani, o ver-likalama i neizmernim točilima Čvorovog bogaza. Sa ovog stešnje nog ledničkog prolaza pogled prema jugu obuhvata veličanstvene oblike koje je moćna lednička stihija ostavila za sobom. To su, pre svega, sada prazni tokovi ledničkih reka, Suvo lice i Bavani, sa ka­rakterističnim ledničkim stepenicama i pločama sa kojih ni inten­zivna kasnija karstifikacija nije uspela da zbriše ledničko bruše­nje. Obe ove strme doline dostojan su dekor vitkim, glatkim iglama Terzinog bogaza, izronulog iz točila i snegova, stenovitim platnima Miloševog toka, zasečenoj kupi Bandijerne i džinovskoj barijeri Zelenih pasova i Sagorelih ploča koja na svojim plećima drži naj­viši cirk Durmitora.

Od katuna u Lokvicama krećemo stazom koja ubrzo izbija na sipare u podnožju Cvorovog bogaza. Na samom početku sipara, ispod blokova u jaruzi, 15 m niže staze, nalazi se dobar izvor koji nikad ne presušuje. Strelica na jednoj ploči pokazuje gde se izvor nalazi. Staza dalje preseca južnu podgorinu Cvorovog bogaza, spuš­tajući se najpre dvadesetak metara do podnožja stenjaka od žutog konglomerata da bi se zatim, obilazeći Vir na visini od oko 60 metara, spojila sa sličnom stazom koja, na nešto višem nivou, ta-kođe preseca sipare na pravcu od Starog katuna. Nekad je ta staza bila deo magistralnog pristupa na najviši vrh. Danas je, međutim, koriste samo čobani sa Starog katuna.

Posle spoja, staza naglo, u ključevima, između redova bu­senja, a najviše po drobini strme strane, vodi nas 210 m više, u pravcu prevoja između Cvorovog bogaza i Zelenih pasova. Sa ovog strmog uspona (prla) nose se dve različite uspomene: napor, u slu­čaju da žarko sunce obasjava ovu, jugoistoku izloženu kosu, i di­van vidik na žutu gredu, Terzin bogaz i, sada veoma izraženu potpunu plastiku Bavana i Velike previje sa stenama Sljemena u drugom planu. Sa ove, kadgod mučne deonice, posetilac prvi put priviruje u Ledeni do, pod stenama Miloševog toka, prigrljenim večitim snegom.

Uzanim ždrelom stižemo na prevoj (1965 m) i ujedno početak Biljegovog dola. Tu odmah je i stub sa orijentacionim tablama. Desno: do Ledene pećine (45 min.), pravo: za Bobotov kuk 2 h 30 min.), na Bezimeni vrh (2 h) , levo: na Minin bogaz (1 h 30 min.). Ovo mesto je sredokraća našeg uspona na Bobotov kuk.

Biljegov do, nalik na džinovski kotao provaljen samo. prema Lokvicama, prečnika 6—700 m u srednjem delu a više od 1000 m u gornjem delu, lednički je međusprat na kome su dodavane nove naslage leda tek krenuloj ledenoj reci iz Valovitog dola. Otuda se po njemu nalaze nebrojene uglačane i zaparane ploče, stenoviti prelivi i terase. I strane i dno znatno su karstifikovani postglacijal-no (obilje vrtača i jama). U nekim od vrtača, na koje ćemo naići tokom daljeg uspona, nikad se ne topi sneg, pa će to biti prilika mladim posetiocima da prvi put gaze po večitom snegu.

Uspon iz Biljegovog dola do Ledene pećine, vrši se najpre stazicom na desnoj strani dola, gledano iz pravca našeg dolaska, podnožjem Cvorovog bogaza. Ona opisuje širok luk na travnoj pa­dini, postepeno dobijajući na visini, da bi zatim nestala među bu­senjem, dok nas markacija vodi, sada znatno strmije, u pravcu presedline između cvorovog bogaza i Oble glave. U nedostatku ploča i krupnijeg kamenja, na ovom delu su orijentacioni znaci oz­načeni i na sićušnom kamenju, u nivou busenja, ali je i to nakna-đeno većim brojem znakova u višem delu, uočljivim sa ove travne strmine. Po izbijanju na razvode, markacija je upravljena direktno ka Obloj glavi, na kojoj se primećuje tamni strop i zeleni prag na ulazu u Ledenu pećinu. Ostatak od oko 50 m visine prelazimo preko širokih ploča, naslaga oburvanog krupnog kamenja i plitkih vrtača. Kad se približimo travnoj i kamenitoj padini pod samom pećinom, nailazimo na markaciju iz pravca Korita. Prateći objedinjene zna­ke, ubrzo stižemo do Ledene pećine.

Od raskrsnice u dnu Biljegovog dola, markacija za Bobotov kuk produžuje preko zelenog dolinskog dna, pepunog minijatur­nih vrtača (kao krateri), da bi zatim, preko najnižeg sipara, dospela do stenovite stepenice, delom obrasle klekom. To je prva u seriji ovakvih stepenica do gornjeg dela Biljegovog dola. Tu se staza gubi a markacija vijuga ivicom ploča i vrtača zasutih snegom. U rano leto, posetioci se obično kreću preko snega koji ispunjava vrtače i plitke klance između stenovitih stepenica. Kod poslednje, obično snegom pokrivene terase, na glatkoj steni, nailazimo na zapis da je tu raskrsnica smerova: nadesno: ka Ledenoj pećini, pravo: ka Valovitom dolu. Tu je završetak dveju varijanti uspona od Inđinih dolova do gornje ivice Biljegovog dola.

Od ove raskrsnice, desetak metara više, obilazeći manji rt na levoj strani privirujemo nakratko u jedan od retko pustih de-lova visokog regiona Durmitora. To je kotlasti do (Do pod Rbati-nom), okružen više stotina metara visokom, pretežno stenovitom, istočnom padinom Rbatine i njenim izdancima u vidu lučnih be­dema, od kojih ga jedan odvaja od nešto višeg Valovitog dola. Sav zatrpan odlomima, a ovi znatnim delom snegom. Do je jednom bio grobnica čitavog stada divokoza pod naletom snežne lavine.

Blagom kosom uskoro izbijamo na domak Valovitog dola, nad njegovim najnižim delom, na dugački lučni bedem čiji delovi nose nekoliko slikovitih naziva, kao Sagorele ploče, Bijele obru-čine, Zeleni pasovi, a dopiru na jednoj strani do Rbatine, na dru­goj do Mininog bogaza. To je teme one moćne barijere koja je sa ove strane zagradila Biljegov do, Lokvice i Suvo lice. Jedino prema Valovitom dolu, bedem se spušta svega nekoliko desetina metara.

Koristeći ranije pastirske a sada planinarske stazice, koje efi­kasno tabaju volovi u sampasu, spuštamo se travnom stranom dva desetak metara niže i posle 200 m dolazimo do raskrsnice markira­nih pravaca za Bobotov kuk i Bezimeni vrh (2080 m). Slikovito me-sto, sa koga se, korišćenjem jarkih boja stuba i orijentacionih tab­li, čine efektni snimci Valovitog dola, Soha i Mininog bogaza.

Stazica produžuje u pravcu Bezimenog vrha. Markacija, pak, za Bobotov kuk uvodi nas u kameno more, istina držeći se njegove obale. To je blago nagnuto dno Valovitog dola, sa travnim oazama i ponekom kolonijom kleka. Kroz jedan takav klekov gustiš pro-sečen je prolaz. Usponom preko i pored svuda razbacanih nepravil­nih krečnjačkih blokova, stižemo do izuzetno velike, usamljene, uglačane stene. Koristeći njenu previsnu kosinu prema jugu, tu na­lazimo u slučaju nevremena pogodno sklonište za nekoliko osoba. Nedaleko odatle izbijamo na širok, ne visok bedem, iza koga se na­lazi koritasta uvala, poprečna našem smeru kretanja, ispunjena snegom do početka avgusta u dužini 400 i širini 200 metara. Ovo snežno polje, povezano sa snežnim padinama iz pravca Lučinog vrha, Mininog bogaza i Bezimenog vrha, čini snežni kompleks dug više od jednog kilometra.

Ostavljajući na levoj strani usamljenu Kleknatu glavicu, tra-verziramo snežno polje, pri čemu nam, u rano leto, pomažu znaci na nekoliko stenjaka koji vire iz snega. U toku avgusta, pak, kad od snežnog polja ostanu samo krpe snega, prelaz je znatno teži jer vodi s ploče na ploču i po razbacanom kamenju. Tu su i znaci mnogo češći.

Na zaravni, nešto južnije od Kleknate glavice, na visini 2170 m, ostaci planinskog skloništa, uništenog požarom, očekuje dan svoje obnove.

Pred nama je strma padina, pod Velikom previjom, između Bobotovog kuka i Lučinog vrha, visoka 200 m, koja će nam iznuditi izuzetne napore. Poveći znak pokazuje nam, na spoju ove padine i blokova krečnjaka, kuda treba da usmerimo kretanje. To je ste-novita strana, visine 50 m, iznad koje se, sve do Previje, smenjuju zone sipara različitih dimenzija. Samo 2—3 ostenjaka vire iz ove preteče ali ipak stabilne naslage kamena. Na početku čvrstog dela padine, desno od našeg smera uspona, tamo gde žuti, isitnjeni si-par dodiruje ivicu stenovitog dela padine, iz procepa pod glatkom pločom, teče u vidu kaskade potočić čiji šum čujemo još dok pre­lazimo snežno polje. Slabašak curak ovog potočića nalazimo i u po-znu jesen. Tu je uobičajen zastanak i osveženje posetilaca. U rano leto pre nego što stignemo do opisanog sipara pod Velikom pre­vijom, naletećemo na donji kraj snežanika koji je prekrio skoro čitav gornji deo padine između Lučinog vrha i Bobotovog kuka. Deo markacije je tada pod snežnim pokrivačem i samo na rtovima su vidljivi znaci. Njih treba obavezno slediti, i to najpre central nim rtom koji je pred nama, pa na njegovom gornjem delu preći suženi deo snežanika, do pod samu stenu Lučinog vrha (tamo je vidljiv znak i u slučaju visokog snega), a odatle se ponovo uputiti preko snega, nešto više od prvog prelaza (tu nam pomaže strelica na početku prelaza i znak na jednom stenjaku desno, koso, gore). Iako snežanik nije naročito strm, ipak treba biti oprezan i svim si­lama sprečiti, u slučaju okliznuća, uvećanje brzine klizanja niz sneg. Ovo pravilo je naročito aktuelno u slučaju tvrde, a posebno zaleđene površine snega, kao i u svim slučajevima kada snežanik završava na padini prepunoj kamenih blokova.

Po ponovnom prelasku^ snega, već od početka jula, stupićemo na otkriven sipar i, prateći markaciju po njemu, uspećemo se bez teškoća na 2351 m visoki prevoj. Nalazimo se među ispranim, ugla­čanim stenama dva impozantna vrha, nalik na pećinske zidove. Iza nas je ostao ogromni kotao Valovitog dola sa svojim spletom snež-nih polja i kamenih blokova. Pred nama, pak, otvorio se grandi­ozni prizor južne strane Durmitora, čitav splet vrhova čudesnih oblika: četrnaest kitnjastih Zubaca, pločasti, plavkasti Lojanik, po­vijena Sedlena greda, masivni Bolj. Pod nama su isušeni lednički tokovi Mliječni i Urdeni do, bogata, zelena plastika Dobrog dola, vratnice Komarnice i surova, severna strana Vojnika.

Na Velikoj previji orijentacione table (stub!) pokazuju nam da je do vrha Bobotovog kuka ostalo još samo 30 minuta uspona a da silaz do Zelenog vira traje 45 minuta, do Surutke 1 h i 30 minuta, do Sedla 2 h 15 min., do Dobrog dola 1 h 45 min., i do Skrke 2 h.

Stazica, formirana na previji, vodi nas po rastresitoj ivici prevoja, postepenim usponom, ka samom bridu stene Bobotovog kuka, a zatim, paralelno sa podnožjem stene, preko sipara, prati dodir stene i sipara sve do malenog prevoja, sraslog sa stenom, kome su planinari dali naziv Skrčki pogled. Naziv dovoljno kazuje. I pored toga, iznenađenje je potpuno. I pored sve literature, nismo ni slutili da ćemo tako intenzivno i toplo doživeti dubinu škrčke vale, boje njenog Velikog jezera, kao crtanim izobatama brižljivo razdvojenim da se izbegne njihovo mešanje. Dok smo dotle, pone­kad i mučno, gazili ledničke tragove, ovde smo u povlašćenom polo­žaju da bez znoja, do mile volje posmatramo najlepšu tvorevinu ledenog doba na našim planinama. Za kratko vreme postali smo bogatiji za pregršt saznanja o ovoj gorskoj prirodi, i ne manje o nama samima.

Znatan deo vertikala velike škrčke barijere ne vidimo, ali ih osećamo i nadovezujemo na onaj vidljivi deo, žućkasti, sivi, i tam­ni, raspuknut, terasast, razžljebljen, streha prepunih odloma, uklje-štenog snega, sipkih drobina, ploča bez vidljivog oslonca, oštrih bridova kao rez, dugih senki, hladnoće koja izbija iz jednih i vre­line iz drugih ploha vertikala. Evo i naziva ovih neodoljivih fascinacija: Djevojka (neposredno uz nas, levo, gde joj nije mesto), Ze­leni i Šareni pasovi, moćna višespratna gromada Prutaša i Grude, strašni valov Sušice, izrovašena Pivska planina, rezovi kanjona Sušice i Tare, plavetnilo prekopivskog planinskog pejzaža.

Stigli smo do zagrljaja s najvišim vrhom Durmitora. Po neko od toga ustukne. Prozračna dubina anulira sigurnost divne staze, najviše staze od Triglava dovde, pravcate staze posute drobinom, oivičene busenjem a sa druge strane nevisokom vertikalnom plo­čom. Opet, te vertikale! Nekom brat, nekom ... Upravo zbog ovih drugih, neposredno predstoji, u vreme pripreme ovog rukopisa za štampu, postavljanje klinova i čelične užadi na ovom delu uspona. Ruku na srce, ne zbog objektivne opasnosti kretanja bez ovih po­magala, već zbog ohrabrenja najosetljivijim. To je dug prema nji­hovoj upornosti da dovde stignu. I doprinos da oni posle toga smelije koračaju planinskim vrletima.

Preko razrovanog terena, punog sićušnih terasica, žljebića i siparskih traka, uzdižemo se opet do same ivice stene, koja kao da se izmakla negde gore dok smo mi doživljavali njenu neposrednu podgorinu. Na gornjoj ivici stena uočavamo minijaturno sedlašce, desetak metara širine, od koga znatno blaži rub vodi do temena vrha. Od sedlašceta razdvaja nas samo 10 metara visoka litica, ali pogodno razvedena prirodnim stepenicama. Prvobitna markacija vodila je tuda na vrh. To je najkraći pristup do vrha. Sada je ovaj smer označen kao varijanta (samo strelicama) za razliku od ofici­jelno preporučenog smera. Ovaj obilazi stenu na desnoj strani, tik pod njom, i najzad se ustremljuje na nju, koristeći pogodno urezane žljebove, terasice i nogostupe. Posle uspona od 10 metara visine po steni, izbijamo na nešto blaži stenovit rt, kojim, po ras­pucanom tlu i pločama, stižu na vrh sve kategorije posetilaca.

U rano leto, obično do prvih dana jula, na upravo opisanom delu uspona od Skrčkog pogleda, idilična gorska stazica nalazi se delimično pod snežnim pokrivačem. To predstavlja problem za posetioce koji nemaju iskustva u prelaženju snega na manje ili više strmoj padini, pogotovo ako ne koriste obuću koja odgovara ovakvim prilikama (gojzerice). Njima se preporučuje da snežni smet pređu u pratnji iskusnijih i uz povećanu pažnju, bez žurbe pri usponu a naročito pri povratku.

Vidik sa vrha obuhvata široko područje u radijusu od neko­liko stotina kilometara, od Rudnika u Srbiji do Orjena na jadran­skoj obali i od Kopaonika na istoku do čvrsnice na zapadu. Na sve strane su nizovi planina u kojima preovlađuju konture planinskih lanaca, klisura i visoravni. Među daljim planovima, najzanimljiviji je onaj prema jugu. Tu dominira široka zelena ploča Sinjajevine iz koje izranjaju oble gromade Jablanovog vrha i Gradišta, razdvo jene oštricama Babjeg zuba. U istom planu, odvojen dubokim use-kom Morače, prikazuje nam se splet vrhova Kape moračke i Lole, od Tali ja do Žurima, među kojima se oblikom ističu trovrhe Čuke (Potski vrh), Zebalac i Kolijevka. U nastavku visoravni Krnova, pogled prikrivaju vrletne strane Vojnika, s Kondžilima spojenih višekatnih litica. Iza njega i zaravni Golije pomaljuju se usamljeni Njegoš i, sada već na zapadnoj strani obrisi Crvnja, Veleža i svetle gromade Prenja i Čvrsnice dok prednji plan ispunjavaju plećati Volujak, Bioč i Maglić.

Od Hajle do Lovćena redaju se kupasti vrhovi Bjelasice, razdrti Komovi, široka površ Žijova i dugi grebeni Maganika i Prekornice. Srednje i istočnobosanske planine, od Treskavice i Ja-horine do Drine slile su se u tamnozeleni zatalasani pojas iz koga izviruje usamljena kupa Kmura. Dalje, ka istoku, iza Ljubišnje, kao da im je visina smanjena, urasle jedna u drugu, nižu se od Tare do Kopaonika planine zapadne i južne Srbije. Dobar pozna­valac uočiće među njima goleti Zlatibora, sićušni stožac Mučnja i tamne zaravni Zlatara i Golije.

Ipak, najupečatljivije deluju na posetioca bliski oblici durmi­torskog čudesnog reljefa. Iako su nam neki od njih sa uspona poz­nati, odavde, s promenom vizure, dobili su novi izraz. Neki su „po­legli", kao Međed, Terzin i Cvorov bogaz, drugi su, pak, potpunije otkriveni, kao Sljeme, Bandijerna, Minin bogaz i Zupci.

Škrka, ta prelepa dolina, sa neuporedivim Velikim jezerom, iako smo je već upoznali, pa i strepeli pred njenom dubinom, i odavde posmatrana deluje neodoljivo, čarobno, kakva će i ostati u našim uspomenama raznetim na sve strane sveta.

Ne zaboravite da vas je na vrhu dočekala, u limenoj kutiji, knjiga za upis posetilaca.


To je bio opis prvog uspona, na putu prema dolje smo susreli smo veću skupini planinara koja je je hrabro grabila prema Bobotovom kuku kasnije smo susreli jedan simpatičan par sa kojima smo izmjenili par riječi i krenuli su da sustignu grupu, taman kad smo ušli u šumu grunula je oluja,tuča, gromovi, munje.....ubrzo su nas sustigli onaj simpa par, te smo zajedno nastavli prema Žabljaku, nama u šumi bilo je dobro a onima gore na onoj goleti bilo je zaista gadno, jer gore se nema kamo sakriti i sve je lupalo po njima.....gadno

Tako smo pomalo došli u Žabljak, pa kava, čašica razgovora izmjenili kontakte, inače par je iz Beograda i dobio sam kritiku što se nisam javio kad sam stigao u BG na putu za Crnu Goru.

No došao sam u BG oko 22:00 sati i doslovce je ostatak ekipe samo uletio u auto i nastavili smo dalje, takav raspored nam je bio i na povratku......nadoknadit ću taj propust obećajem i zasada ljepi pozdrav simpatičnom paru u BG

....

18.07.2007.

Jutro u kampu 18.07.2005

II. PRISTUP S JUŽNE STRANE
Izgradnja druma od sela Virka do Trse, na Pivskoj planini, pružila je mogućnost da se uspon na najviši vrh Durmitora izvede za skoro dvostruko kraće vreme nego što to zahteva tradicionalni smer od Žabi jaka preko Lokvica i Valovitog dola. Ta mogućnost je dvojaka:

doći kolima do Sedla (12 km), prevoja visokog 1907 m, između Sedlene grede na jugu i Uvite grede na severnoj strani, od­nosno između Dobrog dola i Pošćenske doline, pa odatle stranom Uvite grede u cirk Surutka, pored jezera Zeleni vir i preko Velike previje na Bobotov kuk. Uspon ovim smerom traje 3 časa;

doći kolima do okuke (k. 1722) pred ulazom u Urdeni do (15 km od Žabljaka), pa kroz ovaj i Mliječni do priključiti se kod Zelenog vira gornjem smeru. Uspon traje 2 h 30 minuta.


Na putu prema sedlu


Još detalja sa puta prema sedlu

1. SEDLO (1907 m) — UVITO ŽDRIJELO (2140 m) — SURUTKA (2082 m) —ZELENI VIR (2028 m) —VELIKA PREVIJA (2351 m) BOBOTOV KUK (2523 m)

Markiran uspon Trajanje uspona: 3 h

Visinska razlika: 800 m pri uspo­nu i 160 pri silasku

Stepen težine: Naporno, eksponi­rano pod vrhom.

Ovaj smer, iako nešto duži od onog iz Dobrog dola, preporu­čuje se zbog upoznavanja živopisne ledničke plastike između Ban-dijerne i Vjetrnog brda, kojoj posebno obeležje daju Zupci i pano­rama južne strane Bobotovog kuka, Mininog bogaza i Zelenih pa-sova, što inače, kod drugog smera, ostaje skriveno oku posetioca sve dok ne dođe u blizinu Zelenog vira.

Start

Od Žabljaka do ispred sela Virak koristi se asfaltni drum za Savnik u dužini od 5 km a zatim drum Virak — Trsa (upravo se asfaltira) Pošćenskim krajem i rubom slikovite Pošćenske doline do Sedla, 7 km. Divni bukovi gajevi, ostaci nekad prostranih listo­padnih šuma, čiste kuće usred nepreglednih livada u podgorini sure, istočne, 1000 m visoke strane sljemena, izbrazdane serijom sekundarnih ledničkih cirkova, tamnozeleno Pošćensko jezero, uto-nulo u bujni zeleni okvir, čudesni oblik Stožine (1905 m), prostra­na Pošćenska dolina, lednički valov u kome se između zelenih bedema i humova ljeskaju lednička jezera Suva lokva, Modro,

Srablje, i Valovito, i izuzetan krečnjački ornament Ranisave, ple-niće pogled posetioca dok motor savlađuje visinsku razliku od 400 m.


Treba doći do one stijene koju je osvjetlilo sunce

Sa Sedla je otvoren vidik na južnu podgorinu najvišeg dela Durmitora, pre svega na blago zatalasane, duge, zelene povijarce Dobrog dola, posle Lukavice i Trebiješa najbolje ispaše u severnoj Crnoj Gori. Južni obod ovog dola surov je kontrast pitomoj kra­jini. Strme, glatke, plavkaste ploče i litice jedrog krečnjaka Loja-nika (2091 m) i Boljskih greda (2091 m). prošarane mnogobrojnim kolonijama kleka, odbijaju od sebe čak i uporna stada ovaca. Na­suprot tome, severni obod, flišnog sastava, i pored strmeni i obilja otkrivenog krečnjaka na Uvitoj gredi, Vjetrnim brdima i Prutašu, izvrstan je teren za napasanje mnogih stada ovaca i krda rogate stoke i konja. Vrlo je verovatno da ćemo nešto od ovogfolaga zateći čim se na Sedlu iskrcamo iz kola.


Zubci

Na Sedlu nas dočekuje crveno obojen stub sa orijentacio-nom tablom na kojoj je obaveštenje da tu počinje markirani pris­tup na Bobotov kuk preko Uvite grede, Surutke i Zelenog vira, u trajanju od 3 časa. Stelica nam pokazuje smer ka širokoj travnoj glavici, čiji se povijarac završava upravo na Sedlu. Tim povijarcem, u severnom pravcu, ka Uvitoj gredi, uspeti se dvadesetak metara i pored stalne lokve, omiljenog plandišta krupne stoke, produžiti blagim usponom između blokova krečnjaka travnim tlom. U tom prostoru formira se i stazica, čija se trasa može pratiti pogledom sve do žljeba pod prevojem (2140 m) između Uvite grede (2199 m) i istočnog, stenovitog izdanka Vjetrnih brda (2231 m). U prvom delu, staza preseca travnjak, a zatim najviši deo širokog sipara, sve to u podgorini Uvite grede, čije su se strme litice nadnele nad ovaj kraj. Ulaskom u žljeb, na krajnjem zapadnom delu Uvite gre­de, počinje savlađivanje 40 m visokog stenovitog praga. Staza se i tu uočava. Ona vodi po uzanoj travnoj galeriji. Sa nje, nešto više prelazi u levkastu strmu uvalicu u kojoj se smenjuju travnjak, gli-novito tle i sipar, U gornjem delu, na prevoju, preovlađuju visoka trava, krečnjačke ploče i blokovi.


Napokon sam ovdje i gledam to uživo

Nešto dalje od prevoja, u severnom pravcu, otvara se vidik na seriju oštrih Zubaca (2309 m), iza kojih se pomaljaju litice Mi­ninog bogaza (2387 m), Lučinog vrha (2396 m) i Djevojke (2440 m), a u sredini, za glavu viši, Bobotov kuk. Pod Zupcima, u rano leto, zeleni se plitko jezerce, više lokva, Surutka (2082 m), na dnu isto­imenog ledničkog cirka. Na desnoj strani panoramu dopunjuju južne stene Bandijerne (2409 m) i Miloševog toka (2426 m).


Ljudi moji i sjedim na tom divnom mjestu

Sa ovog vidikovca, širokom presedlinom (Suvi tavani), izme­đu Bandijerne i Vjetrnih brda, krećemo se, najpre horizontalno, stazicom po busenju i između ploča, a zatim nešto strmije, pored snežnih jama i snežanika (do početka avgusta) u pravcu Surutke. Pred Lokvom probijamo se kroz naslage ploča i blokova. Dalje,

sve podgorinom Zubaca, između obimnih blokova i podnožjem si-para, uspinjemo se četrdesetak metara na prelivni bedem (2140 m) između Surutka dola i Mliječnog dola. Sa travnog temena bedema, iz neposredne blizine, posmatramo Zelene pasove, pod njima Ur-deni do i karakteristični prevoj Samar (2075 m), kojim je skoro predvojena škrčka jugoistočna barijera. U ovom divovskom reljefu dominira stenovita južna strana Bobotovog kuka (Djevojka) u či­jem se gornjem regionu uočava travna oaza preko koje vodi smer uspona s ove strane.


Škrčki pogled odavdje se kreće na završni dio uspona i to sve iznad ovog ponora doslovno vam dupe visi cca 800 metara iznad jezera, a bogami nikakvog osiguranja nema gore i još se na kraju mora izbalansirati po nekoj polici širine kojih 20cm .....strašna završnica

Sa bedema spuštamo se 110 m visine u najviši kat Mliječnog dola. To činimo obilazeći podgorinu Zubaca, sada sa zapadne stra­ne, tik pod njihovom isturenom masivnom, lučnom, uglačanom krečnjačkom osnovom. Silazak je strm, po travnjacima i siparima, pored velikih blokova, preko otkrivenih ploča, stalno u pravcu smargadno zelenog gorskog oka Zeleni vir, u moru sivih blokova i ploča. Jezerce smo ugledali na samom početku spuštanja.


Na vrhu

Basen Zelenog vira izdubljen je u krečnjaku, na prostoru gde je ledenoj masi iz pravca Velike previje priticao lednik iz le­žišta pod Trojnim prevojem, između Zubaca, Bandijerne i Mininog bogaza. Plitak je (2,5 m), kružnog oblika, prečnika 60 m. I pored male dubine, voda je bistra zbog stalnog priliva sočnice sa severne strane, od snežanika pod Mininim bogazom. Žubor između blokova na toj strani otkriva potočić koji do kraja leta napaja jezero. U ra­no leto, jezero je okovano ledom. Prozirna voda jezera, u kombina­ciji sa oštrim Zupcima u pozadini, privlačan je motiv za foto­amatere.


Đevojka

Put od Sedla do Zelenog vira traje 1 čas 30 min. Za to vreme savlađuje se visinska razlika od 260 m pri usponu i 160 m pri sila­sku. Od Zelenog vira počinje uspon preko strme, 320 m visoke ba­rijere Čista lica između Djevojke i Lučinog vrha. Barijeri prila­zimo od raskrsnice markiranih pravaca (označenoj na uglačanom krečnjačkom bloku, stotinak metara udaljenom od jezera, u za­padnom pravcu). Najpre prelazimo preko sipara u podnožju bari­jere (do polovine jula tu je snezište), a zatim nastavljamo umereno strmim travnjakom do stenovite, 10 m visoke stepenice, koju pre­lazimo kroz pogodan žljeb na razbijenoj steni. Preko krupnih od-lomljenih komada krečnjaka i dosta busenja dolazimo do nove, nešto više stepenice. I ovu prepreku savlađujemo kroz jedan žljeb i korišćenjem stenovite kaskade. Tu stupamo na karakterističan teren ove barijere. To su stepenasto poredane, nepravilne, prostra­ne terase, pokrivene busenjem i pločama krečnjaka, odvojene me­đusobno odsecima. Preko jedne od najvećih terasa, približavamo se, na svojoj desnoj srtani, ispranim tamnim liticama. Pored samih litica može se kretati naviše, koristeći se senkom za vrelih prepod-neva, bez opasnosti da se skrene s pravca, jer markacija vodi u is­tom smeru samo nešto dalje od stena, preko bujnih busenova, plit kih žljebova i serija otkrivenih ploča. Neosetno, savlađujemo više nivoa sada već ne tako izraženih terasa, ostavljajući i dalje na des­noj strani litice koje sežu do Lučinog vrha. Pred najvišim nivoom barijere, otkriva nam se prostran zelen ćilim, u sredini blago ugnut, okružen stenama Djevojke, Bobotovog kuka i Lučinog vrha. U mo­ru trave jedva da se i zapažaju izolovane krečnjačke ploče, koje su ovde dobro poslužile za postavljanje orijentacionih znakova. Ne­posredno uz trasu markacije, na glatkoj ploči postavljeno je spo­men obeležje narodnom heroju Danilu Jaukoviću koji je tu pre­minuo na čelu kolone planinara iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore 9. VII 1977. godine.

Sedlena greda u pozadini

Presecajući uzduž ovo carstvo dugovlate planinske trave, bla­gim usponom dolazimo na pravi alpski prevoj, Veliku previju, na visini 2351 m.

Uspon od Zelenog vira do Velike previje traje 1 čas, za koje vreme se savlađuje visinska razlika od 320 m. Od Sedla dovde 2 h i 30 minuta.

Prilikom uspona uočili smo da su Zupci, posmatrani sa ove strane, bivali sve slikovitiji. Otkrila nam se njihova, snežanicima okovana, široka i strma osnova. Pojedini zupci postali su kitnjas-tiji, a u celini čitava serija postala je neodoljiv motiv za snimatelje.


Auto nije dobio kramp u haubu

Pogled na drugu, severnu stranu prevoja, uvodi nas u snežni ambijent najvišeg ledničkog cirka na Durmitoru. Već odmah, pod našim nogama, stere se strmi debeli snežanik, sa izbočinama i uleg-nućima sve dok se, daleko dole, ne pridruži snežnom mozaiku na dnu Valovitog dola. Odavde je vidljiv svaki nabor ovog školskog primera ledničke kolevke. Na ovaj prvi plan nadovezuje se niz osta­lih, veoma različitih planova: travne strmine i sive litice Rbatine i Oble glave, stameni bedemi Sagorelih ploča i Čvorovog bogaza, beskrajne jaruge i sipari Međeda, tamno zelenilo šuma, svetio ze­lene livade i minijaturna naselja na jezerskoj visoravni, oštro use-čeni rub kanjona Tare i na kraju, preko Ljubišnje i Kraljeve gore, blede konture Pešteri.

Od Velike previje do vrha Bobotovog kuka, uspon je opisan na str. 60—61. Uključujući i taj deo uspona, čitav uspon od Sedla do vrha traje 3 časa. Pri tome se savlađuje visinska razlika od 800 m pri usponu i 160 m pri silasku.

Nakon pohoda naravno klopa


Nakon pohoda otišli smo na klopu negdje sam čuo za cicvaru, naručili mi to i kaže nam konobar, pazite to čisti, dobro dajte nam jednu porciju i još smo mi toga naručili.....



19.07.2007.
Cijeli dan smo proveli trčeći na WC, na da me je očistilo nego sam istovario čak i ono što sam pojeo 1976 godine, uf namučili smo se i žena i ja i to jako, tek kasno popodne nas je popustilo, pa smo malo obišli most na Tari, fantastično zdanje na zastrašujućoj visini i terenu

To bi bilo to, na kraju smo završili na Prokletijama u međuvremenu smo napunili bunker Nikšićkim pivom svijetlim i crnim, jer grijeh bi bio doći doma bez Nikšićkog :)

Odlučili smo poći doma preko Srbije kroz Užice uz Drinu, pa na Malom Zvorniku ući u Bosnu i preko Bosne doma, sve je bilo super do Malog Zvornika tj.policajca na graničnom prijelazu.

Proveli smo dolje prekrasnih 7 dana, sprijateljili se sa puno ljudi, proveli ljepih trenutaka u ugodnim druženjima sa našim Beogradskim prijateljima i sa svim ostalima sa kojima smo se susretali od ljudi u trgovinama, benzinskim stanicama, restoranima......i nikakvih neugodnih detalja jednostavno nije bilo.

I onda se pojavio ta policajac:
Onako drsko i sa stavom da će svaki čas našamarati
-"Odakle idete"
-"Iz Crne Gore iz Gusinja bili smo planinariti....."
-"Gdje ste boravili"
-"U Žabljaku u kampu, a u Gusinju u Planinarskom domu"
-"Jeste se prijavili na policiju "
-"Pa gazda kampa je rekao da će to on odraditi, valjda nas je prijavio"
-"Gdje vam je papir da ste prijavljeni?"
-"Nismo ništa dobili niti papir niti račun ....ništa" zabrljao sam jer nisam zatražio račun od gazde kampa, a čisto sumnjam da ga daje bilo kome no ni to nije problem, naravno nismo imali ništa niti od boravka u domu u Grebaji
-"Kako ja onda znam da ste bili tamo gdje kažete, ništa morati će to objasniti sucu za prekršaje" reče pandur i dalje drzak
-"Pa daj čovječe pustit ću ti snimke na kameri da vidiš kamo smo bili, pa nemoj me sad zajebavati stim" prokuhao sam, gotovo, bio sam spreman na sve, pa i potući se sa njim, šta me sad tu drka "Pa čovječe gdje sam mogao biti, evo ti pretresi cijeli jebeni auto, pretresi nas, ajmo zvati u kamp i ajmo zvati ove dečke u Grebaju, vrlo lako ću ti dokazati kamo sam bio......."
-"Neznam ja ništa, sve to objasnite sucu" i otišao je nešto u svoju kućicu....Hm sjetio se ja cijenjenog gospodina konzula....Vratio se policajac sa nekim papirima
-"Hoćete vi mene pustiti ili ću morati zvati generalnog konzula SiCG, pa da malo porazgovara s vama ili sa vašim pretpostavljenim ......"pogledao me je onako kao kad pogledate nekoga koji izmišlja, samo ja nisam izmišljao ha,ha,ha haaaaaaa,ha...
-"Ništa ja neznam" nešto je zapisivao "kod suca ćete sve reći"
-"Ljube zovi konzula"rekao sam, počela je vrtiti broj na mobitelu, kad je vidio da žena zaista zove rekao je
-Dobro, dobro," i otišao je opet u onu kućicu, ali ovaj puta malo duže, ne sjećam se više koliko dugo smo čekali, ali bilo je dugo, izašao je iz te kućice vratio dokumente rekao nam srećno i mi smo nastavili svojim putem. Neznam što je radio u toj kućici i pravo da vam kažem niti me zanima bitno da je on nas pustio, zamislite da smo završili u zatvoru :)

Eto dosta je, bez obzira na taj glupi detalj, opet sam došao 2007-e godine i doći ću opet jer previše ljepih stvari nam se desilo dolje da bi nam jedan policajac koji je želio iskamčiti malo love od nas (samo zaboravio je na činjenicu da smo škrti primorci) pokvario sve to.

Broj komentara: 8:

kiki kaže...

prijatelju, svaka čast na iscrpnom i odličnom opisu. podsjetio si me još jednom na ljepote Durmitora

Anonimno kaže...

I congratulate, it seems brilliant idea to me is

Anonimno kaže...

It is a pity, that now I can not express - I am late for a meeting. I will return - I will necessarily express the opinion.

Anonimno kaže...

Good Afternoon

Looking forward to your next post

Anonimno kaže...

how are you?

This post was interesting, how long did it take you to write?

Anonimno kaže...

thanks for post.This article translate for me, my friend Marko
greetings from Camp from Thailand

Anonimno kaže...

Hey - I am definitely happy to discover this. great job!

Anonimno kaže...

top [url=http://www.c-online-casino.co.uk/]casino games[/url] hinder the latest [url=http://www.realcazinoz.com/]free casino[/url] free no consign hand-out at the leading [url=http://www.baywatchcasino.com/]www.baywatchcasino.com
[/url].