- "Gdje je Standar"? pitao me jedan planinar.
- "To ti je iznad Plomina", odgovorio sam, pomislivši pa kako to ne zna, pa to mu je pred nosom na kojih 50 km od Rijeke.Da budem iskren do prije dva mjeseca nisam ni ja znao gdje je to.
Kako su mi sada sva planinarenja sa djecom i u odabiru djeci prilagođenih tura nekako se pojavio Standar.
Pronašao ga je šogor u dnevniku Labinskog planinarskog puta za kojeg je rekao da je to vrlo lagano i da neće biti problema.
Pošto je proučio turu, nije bilo razloga da to ponavljam, što inače uvijek činim. Ovaj put mi se nije dalo.
Kupio si ja nove gojzerice, baš kakve sam htio, prvo planinarenje u njima bilo je na Velu Pliš i bilo je to bolno iskustvo i na gore i dolje, bez obzira što sam ih u dućanu isprobavao preko sat vremena i zaključio da su OK.
Za ovaj uspon vadim uložak, pa možda onda bude OK.
Došli smo u Plomin, parkirali iznad Groblja.Ovaj put skupina je veća dvije mame, dva tate, i djece komada 4.
Od groblja krećemo prema gostionici, te se pored zidina drevnog grada Plomina spuštamo u Plomin.
Staza strma, markirana i hodljiva čak i sa mojom malom planinarkom na leđima.Kad se dođe u Plomin onda do stadiona, pa ljevo i ispod transportne trake za TE Plomin dolazi se na uspon na Standar.
Staza je ustvari dosta strmi makadamski put,gdje su se šogor i najstariji od djece raspištoljili i krenuli silovito naprijed drugo dvoje djece su ostali iza sa mamama te su se malo igrali, malo hodali, malo svađali, malo mirili, dok sam se ja izdvojio sa mojom curom na leđima, mučeći svoju muku sa gojzericama.....
Nakon jednog većeg zavoja dolazim na jednu malo ravniju dionicu gdje su nas čekali ova dva iz napredne grupe. Malo smo ostali tu čekajući ostatak ekipe.
No bilo je klincima naporno i mame su se okomile na šogora, da kakvu je to turu odabrao, pa da mora misliti na djecu, a ne samo na sebe itd,.....ja sam im se pridružio.
Tu smo morali prodati neku zanimljivu priču no međutim nitko nije imao neku pametnu priču, meni je samo u glavi lupalo kako me ubijaju ove gojze.
Nakon duge ture pregovora, sad krećemo ali grupno dalje tim strmim makadamskim putem, nakon nekog vremena se prođe pored nekih napuštenih kuća.
U jednom trenutku smo svi stali i odmorili, klinci su uništavali svoje sendviće, neki su presvlačili pelene, neki su skinuli gojze i uživali u tom trenutku.
Kad je bilo vrijeme da se krene dalje, došlo je do male pobune petogodišnjaka, ali smo im rekli da je na vrhu pečat, pa da će si ga moći zaljepiti na ruku....super, priča je prošla i krećemo dalje.
Uskoro se izlazi iz šumovitog djela staze i dolazi se na jednu travnatu čistinu, na koju i skreće put prema vrhu, ja sam sve više zaostajao i u jednom trenutku zovem svoju dragu da mi nekako pomogne.
Ona uzima ruksak sa bebom od mene, ja uzimam njen lakši ruksak i odlučimo da nas troje krenemo nazad.
Šogor i njegova ekipa zajedno sa našim planinarom su već daleko odmaknuli.
Mi smo krenuli nazad, e sad ovdje samo malo treba pripaziti da se u povratku ne nastavi dalje tom travnatom čistinom, jer se vrlo lako promaši skretanje ljevo prema dolje. Tu je i moja bolja polovica produžila, a kasnije i najstariji od djece.
Povratak je bio pakao, po onoj nizbrdici, noge nisam osjećao samo sam bauljao i samo molio da ovo što prije završi.
Spustili se u Plomin, na kavu, vodu i tu smo sačekali ostatak ekipe. Još se trebalo popeti gore po auto, kad je došao šogor ja mu kažem neka ode po auto i nek se spusti po nas, jer ja sam gotov.
U međuvremenu su se spustili junaci dana, naši petogodišnjaci koji su došli do vrha. Moram priznati da uspon baš i nije za njih, ali uz malo pregovora i malo natezanja ipak su uspjeli i izuzetno sam ponosan na njih.
Izljubio i izgrlio sam svog juniora pun ponosa i žaleći što zajedno sa njime nismo došli na vrh.
Došao je i šogor sa autom......izvukao sam crocs-ice iz bunkera i skinuo gojze.......
Nema komentara:
Objavi komentar